Svaki govor o Širokomu Brijegu kao Gospinu svetištu moramo započeti sa sv. Franjom Asiškim, utemeljiteljem i duhovnim ocem čuvara toga svetišta. Bez poznavanja lika sv. Franje, osobito njegova odnosa prema bl. Djevici Mariji, teško ćemo razumjeti nastanak i razvoj širokobriješkog svetišta i shvatiti njegovo značenje za duhovni život i opstanak hrvatskih katolika hercegovačkog kamenjara. Iako u spisima sv. Franje ne nalazimo sustavnog nauka o bl. Djevici Mariji, možemo naći dovoljno bogoslovskog sadržaja koji nam daje uvid u Franjin stav prema Majci Gospodinovoj. Kao dijete svoga vremena, Franjo je prihvaćao sve što je ondašnja Crkva vjerovala i učila o Majci Isusovoj. To je utkao u svoju duboko življenu duhovnost, svagdano napajanom molitvom i razmatranjem, kroz koje je otkrivao jedinstvenu Marijinu ulogu i mjesto u Kristovu djelu spasenja.
Krist je bio središte života i pobožnosti sv. Franje. No, Franjo se odlikovao i osobitom pobožnošću prema bl. Djevici Mariji. Budući da je “Gospodina veličanstva učinila našim bratom”, Marija je imala jedinstveno mjesto u Franjinoj duhovnosti pa ju je ljubio “neizrecivom ljubavlju”. Za Franju je, naime, utjelovljenje Sina Božjega bilo jedan od temelja duhovnog života. Budući da Marija “prije svega slušanjem začinje, nosi u sebi i rađa Božju Riječ”, najuže je povezana s Bogom, posebno pak s Otkupiteljem ljudskog roda. Budući da je Gospodina nosila u svome “presvetom krilu”, Franjo je nalagao svojoj braći da je dostojno hvale i štuju. Sv. Franjo gajio je i poseban odnos prema mjestima i crkvama posvećenim bl. Djevici Mariji. U njegovu životu i duhovnom rastu osobito mjesto zauzima crkvica sv. Marije Anđeoske kraj Asiza. Nakon obraćenja, u nju je češće navraćao i dovodio svoju prvu braću, tu je crkvicu svojim rukama popravio, kraj nje se stalno nastanio i u njoj preminuo. Svojoj je braći “pripovijedao kako mu je Bog objavio da blažena Djevica između ostalih crkava, koje su njoj na čast sagrađene u svijetu, tu crkvu ljubi posebnom ljubavlju. Zato ju je svetac više ljubio nego ostale”. Za nj ona “nije bila samo jednostavna crkvica koju je on s toliko ljubavi popravio, nego sama Marijina osoba, prisutna u tom svetištu, okružena anđelima”. Kraj Gospe od Anđela Franjo se osjećao u Gospinoj nazočnosti. Gospu je hvalio i slavio, njoj u čast hvale pjevao. Taj stav prenosio je i na svoju braću i želio da ga u tome nasljeduju. Zbog toga je Majku Gospodinovu izabrao za Zaštitnicu Reda. Uz Molitvu Gospodnju, poticao ih je neka mole i Zdravomariju, a i neka razmatraju i o Marijinim radostima. Najdraži mu je marijanski blagdan bio Uznesenje Marijino na koji se pripravljao 40-dnevnim postom.
Crkvica sv. Marije Anđeoske postala je središte iz kojega je rastao i razvijao se Franjevački red. Franjo je želio da njegova duhovna braća to sveto mjesto “smatraju vrijednim svake časti”. Pobožnost prema Gospi utkana je tako duboko u život i rad Franjinih duhovnih sinova, od osnutka Reda do danas. Ubrzo će tako oni postati jedni od najgorljivijih promicatelja marijanske pobožnosti, u narodima i krajevima kamo ih Providnost bude vodila. Po Franjinu uzoru i Široki Brijeg postat će središte iz kojega će rasti i razvijati se zajednica hercegovačkih franjevaca, a taj rast i razvoj bit će protkan marijanskom duhovnošću koja u širokobriješkom svetištu nalazi svoju izlaznu točku i svoje središte, kako ćemo to vidjeti u nastavku ovoga izlaganja.