Ispod brda Trtle istočno od prometnice Široki Brijeg – Međugorje već stoljećima smjestilo se naselje Turčinovići. Danas je to selo od 145 obitelji. Da nije nekoliko kuća izgrađenih zadnjih desetljeća i crkve na brežuljku, putnik namjernik, prolazeći cestom kroz Mokro, ne bi ni primijetio da se tu nalazi naselje. Tek kad se stupi u nj, pojavi se pred očima vrlo lijepi krajolik s plodnim poljcem, koje je okruženo malim brežuljcima na čijim obroncima su načičkane kuće. Tu, na tom prostoru, odvija se već stoljećima jedan lijepi, skladni i osebujni život njegovih žitelja. Karakternost, zajedništvo, domoljublje, odanost Bogu i Crkvi, prispodobivi su za Turčinoviće i njegove žitelje od pamtivijeka. Tu, u tom živopisnom selu, rođen je najveći pjesnik među hercegovačkim fratrima; fra Janko Bubalo.
Koliko god bismo željeli podrobnije upoznati daleku prošlost ovoga sela, teško će nam to poći za rukom. Ne postoje ni povelje, ni pisani dokumenti. Matice su ionako spalili oni koji su htjeli da se u potpunosti zatre i hrvatsko ime na Širokom Brijegu i sami Široki Brijeg. Ipak ostalo je dovoljno znakova i na zemlji i pod zemljom; njih nisu mogli zatrti i oni nam svjedoče o životu na ovim prostorima.
Najbolji svjedoci su živi ljudi koji su nastanjivali i još i danas nastanjuju ovaj lijepi prostor. Prije sto godina Turčinovići su imali 70-ak obitelj s preko 600 žitelja. Bile su to patrijahalne obitelji s više članova.
Pedeset godina kasnije, nakon partizanskog kulturocida i uništavanja svega što je bilo vrijedno na Širokom Brijegu pa tako i župnih Matica, 1950. godine fratri su napravili popis pučanstva u cijeloj župi. Te godine Turčinovići su imali 111 obitelji i 713 žitelja. 2010. godine u Turčinovićima živi 145 obitelji i 615 žitelja. Očito je da demografski nije bilo napretka. Istina, treba imati na umu velike gubitke u II. svjetskom ratu i brojna iseljavanja, ipak demografska stagnacija je činjenica.
Do l938. Turčinovići su bili, pogotovu za vrijeme velikih kiša, poput otoka. Jedina veza s drugim dijelovima župe bila su tzv. „skakala“. Tada su seljani izgradili most preko Mokašnice i tako dobili čvrstu i sigurnu poveznicu.
Selo s izrazitim hrvatskim i katoličkim odlikama
U II. svjetskom ratu Turčinovići su doživjeli istu tragediju kao i cjelokupni hrvatski narod. Pogibije, nestanci brojnih mladih ljudi, kao i Križni putovi sa svim patnjama nisu mimoišli ni Turčinoviće. 68 poginulih i nestalih, desetine onih koji su prošli Križni put od Bleiburga do rodnog sela, zorna su bilanca ratnih strahota. Žitelji u selu za vrijeme ratnih godina posebno su bili izloženi trajnim opasnostima. Naime, partizani su bili locirani u Trtlama i često su nasumice pucali po selu i kad im je god palo na pamet zalazili su u selo i pljačkali što im je došlo pod ruku.
Vrijeme poslije rata i komunističke diktature, kao i u drugim selima, karakterizirala je neimaština, strah, nesigurnost, odlasci na omladinske pruge, otimačina svake vrste i brojne druge „umotvorine“ onih koji su narodu obećavali „svijetlu budućnost“. Živjelo se da bi se preživjelo. Turčinovići su posebno bili pod prismotrom „sveprisutnih“ novih vlasti jer su slovili kao selo s izrazitim hrvatskim i katoličkim odlikama. Takvi su i bili. Pipci partijske hobotnice i komunističke ideologije teško su prodirali u zdravo tkivo hrvatskog i katoličkog bića u Turčinovićima. Mnogi su radi toga bili lišeni mogućnosti zapošljavanja, napredovanja u struci i potpora u školovanju. No to ih nije omelo s ponosom da sačuvaju sustav vrijednosti koji su im namrijeli njihovi preci.
Domovinski rat donio je nove nevolje i nova stradanja ali je barem skinuo s vrata komunistički jaram, koji je trajao skoro pola stoljeća.
Vjerski život u Turčinovićima
Od svih naselja širokobriješke župe Turčinovići su uvijek slovili kao selo skladnih ljudi, odanih Domovini, Crkvi i kršćanskim vrednotama. I one mane koje su bile karakteristične za mnoga sela u Hercegovini (svađe i zavade među seljanima, psovka, bitke među mladićima, itd.) u Turčinovićima su bili više iznimka nego pravilo. Kroz svoj povijesni hod od malog naselja od nekoliko obitelji i kao dio sela Mokro, izrasli su u pravo seosko naselje, sa svojim žiteljima i granicama. Premda dugo bez mosta koji bi ih povezivao sa župnom crkvom Turčinovićani su revno pohađali nedjeljne mise, i primali sakramente u crkvi na Širokom Brijegu. Činili su to masovno i ustrajno pa i onda kad su morali preko skakala prelaziti vodu Mokašnice, i onda kada to nije bilo ni malo po ćudi onima kojima su Bog, vjera i Crkva bili „opijum za narod“. Kad se počelo pripremati gradnja crkve u Turčinovićima mi fratri smo međusobno govorili kako nam je drago što će dobiti crkvu, ali nam je istovremeno žao jer će se njihova odsutnost i te kako osjetiti u širokobriješkoj crkvi.
Još prije dolaska fratara na Široki Brijeg (23. VII 1846.) u Turčinovićima se slavila sveta Misa na božićni Stipandan. Nakon svete mise nastavilo se s narodnim veseljem, s kolom, trusom, gangom i bećarcem. I danas se to mjesto naziva Pivačica. Kako u selu nije bilo groblja, proljetni blagoslov polja obavljao se u mokarskom groblju Podjelinak, koje je ujedno bilo groblje za Turčinoviće. Vlastito groblje izgradili su l965. – l968. i otada se počinje na groblju redovito održavati godišnja sveta Misa i blagoslov polja, a od sedamdesetih godine i prigodom blagdana Svih svetih i Dušnog dana.
Duhovna zvanja
Bilo bi nezamislivo da jedno izrazito kršćansko selo ne bi dalo duhovnih zvanja za potrebe Crkve. Tako su Turčinovići dali više svećeničkih i redovničkih zvanja. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji živjeli su i djelovali fratri rodom iz Turčinovića: Fra Tadija Kožul, ubili ga partizani l945. na Širokom Brijegu i pokojni fra Bože Bubalo, fra Janko Bubalo, fra Jakov Bubalo i živući fra Smiljan Kožul, član Hrvatske franjevačke provincije iz Zagreba.
Četiri djevojke iz Turčinovića su postale časne sestre u Zajednici sestara milosrdnica u Zagrebu: (s. Brigita (Jagoda) Bubalo, s. Augusta (Mira) Bubalo, s. Dolores (Sofija) Bilać i s. Izaija (Milka) Bilać, a jedna u Zajednici sestara karmelićanki (s. Hermina (Stanka) Kožul – umrla) dok ih je pet članice u Zajednici školskih sestara franjevki iz Bijelog Polja u Hercegovini (s. Amalija (Kata) Bubalo – umrla, s. Ancila (Marija) Bubalo – umrla, s. Rafaela (Sofija) Kožul, s. Smiljana (Mara) Kožul i s. Benjamina (Anđa) Kožul. Svi su oni ostavili duboke tragove u apostolskom radu i duhovnom životu svojih zajednica i u Crkvi u hrvatskom narodu. Nažalost danas nema više kandidata za duhovna zvanja niti u jednoj redovničkoj zajednici. Očito, sekularizacija i moderni način života uzimaju svoj danak.
Treći red sv. Franje
U Turčinovićima je uvijek bio razmjerno veliki broj članova Trećeg reda. Oni su bili poput evanđeoske soli i svjetla, koji su svojim kršćanskim životima bili duhovni orijentiri svima u selu. O krjeposnom životu nekih od njih već smo pisali u našem časopisu „Njegovim stopama“. U Matici Trećeg reda upisano je 78 imena trećara iz ovog sela.
Većina je redovita na trećarskim molitvenim susretima na Širokom Brijegu i aktivno sudjeluju u svim aktivnostima koje trećarsko bratstvo u širokobriješkoj župi poduzima.
Dalo bi se naći još dosta onih koji bi rado slijedili karizmu sv. Franje u njegovom Svjetovnom redu. To bi se moglo ostvariti animiranjem onih koji pokazuju volju i želju priključiti se bratstvu, posebno ako bi to činio duhovni asistent s članovima upravnog vijeća.
Gradnja crkve
Turčinovići su udaljeni 5 kilometara od crkve na Širokom Brijegu. Nije to neka velika udaljenost, ali s vremenom ljudi su se odvikli od pješačenja, pa se iz godine u godinu sve više nametala potreba za izgradnjom filijalne crkve i u Turčinovićima. Crkva je sagrađena l982. U ime samostana i župe Široki Brijeg radove na izgradnji vodio je fra Ante Marić, prema projektu ing. Ivana Spajića, a radove su izvodili sami seljani sa svojim majstorima i pomoćnom radnom snagom. Crkva je sagrađena na brežuljku iznad groblja koji se naziva Cvjetna gomila. Nemale probleme imali su tadašnji fratri oko dobivanja građevinske dozvole i oko veličine crkve. Premda je crkva veoma lijepa i dominira cijelim selom, ipak ostaje žal što nije veća.
Kao i svaka građevina tako i crkva traži stalnu skrb. Zadnjih godina crkva je potpuno obnovljena, a posebno je značajno da je izgrađen kor s 80 sjedećih mjesta 2006. godine prema nacrtu ing. Ivana Spajića i nabavljen je novi Gospin kip.
l997. mještani su ispred crkve, a ispod Cvjetne gomile, podigli lijepi spomenik za 70 poginulih Turčinovićana u II. svjetskom ratu i poraću i Domovinskom ratu.
Hodočašće Gospi na Široki Brijeg
Bez ikakvih pretjerivanja može se reći da su Turčinovići najintimnije vezani za Široki Brijeg, njegovu crkvu, Gospu i fratre. Uvijek je to bilo tako. Dokazali su to bezbroj puta i riječima i tvarno. Živjeli su i žive sa svojim Brijegom u svim zgodama i nezgodama, radostima i tragedijama.
Kroz dugi vremenski period okupljali su se Turčinovićani svake godine kraj Cvjetne gomile za Božić, Uskrs, Gospojinu. Kad bi se svi okupili uz pucanj kubure, svake bi godine drugi čovjek predvodio povorku prema Širokom Brijegu k svetoj misi. Zadnjih desetak godina taj se običaj obnovio u devetnici za Gospojinu. Ispred crkve i mlado i staro, većinom bosi, kreću u povorci pješice, s pjesmom i molitvom na usnama i barjacima u ruci, Gospi na Široki Brijeg. Unatoč nesnosnim vrućinama hodočašće Gospi je svima radost, zadovoljstvo i duhovna okrjepa.
Crkveno pjevanje
Crkveno pjevanje u Turčinovićima nije pratilo druge molitvene aktivnosti u crkvi. Ponekad bi netko od onih koji su pohađali Glazbenu školu pokušavao organizirati pjevanje, ali kako su odrastali i zapošljavali se to više nije bilo moguće, pa je sve ostalo na tome da koja žena započne pjevati Zdravo tijelo i Božićnu pjesmu. U svibnju 2004. fra Dane Karačić okupio je skupinu djece i nekoliko djevojaka sa sviračicom Marijom Bubalo, učenicom Glazbene škole, i počeli su održavati probe pjevanja. U tu svrhu nabavljene su elektronske orgulje, a zatim izgrađen i kor. 80-ak članova zbora, djece i odraslih, iz nedjelje u nedjelju skladno pjeva u crkvi. Svake godine sudjeluju na Božićnom koncertu u crkvi na Širokom Brijegu i pjevaju misu na adventskoj misi zornici i u devetnici Velikoj Gospi. Ove godine crkveni zbor u Turčinovićima, koji nosi ime LAETITIA – radost, podijeljen je na veliki i mali, koji imaju svoje redovite tjedne probe. Svake godine zbor na zajednički izlet. Nadamo se da će i dalje lijepo i skladno pjevati Bogu na slavu i tako uljepšavati naša liturgijska slavlja.
Sakramentalni i molitveni život
Svake nedjelje i svetkovine crkva je puna vjernika. U slavlju svete mise sudjeluju svi mještani, pogotovu djeca i mladi. Redovito bude do stotinu pričesti. Za Božić i Uskrs imaju zajedničku ispovijed u crkvi, a stari i nemoćni u svojim domovima. Odaziv je više nego zadovoljavajući. Za blagdan Gospe od Zdravlja, zaštitnice crkve, organizira se trodnevnica s prigodnim molitvama i prilikom za svetu ispovijed. Nije mali broj onih, iz cijele širokobriješke župe, koji za blagdan Gospe od Zdravlja dođu na svetu misu i procesiju u Turčinoviće. Tridesetak ministranata revno i radosno služe kod oltara. Svake subote je župni vjeronauk za učenike nižih razreda.
Jedanput tjedno u crkvi se moli krunica i klanjanje pred Presvetim uz prisustvo do pedesetak osoba.
Djeca i mladi na oglasnim pločama ispred crkve prigodom većih svetkovina izlažu svoje pisane i likovne radove s tematikom posvećenoj blagdanu koji se slavi. Također nekoliko puta godišnje (Božić, Uskrs, Plodovi zemlje, Majčin dan, Gospa od Zdravlja) upriliče prigodne recitale.
Ne smijemo zaboraviti napomenuti da još u mnogim obiteljima nije ugasla redovita zajednička obiteljska molitva.
Možemo zaključiti iz ovoga kratkog opisa vjerničke zajednice u Turčinovićima da se radi u velikoj većini o vjernom i dobrom kršćanskom puku. Neka im Gospodin dadne snage i ustrajnosti u svim protivštinama života, dobrih duhovnih pastira koji će im i dalje naviještati radosnu vijest spasenja, kao i da između njih niknu nova duhovna zvanja.
(Njegovim stopama br. 13. – priredio fra Dane Karačić)