Teško je dokučiti što su imala na umu braća franjevci u trenutku kad su odlučivali o osnivanju provincije, o gradnji samostana i crkve na Širokom Brijegu. Iz onoga što je nastalo nakon njihove odluke, može se zaključiti da su željeli svojoj zajednici dati marijansko usmjerenje. To dolazi do izražaja u nazivu provincije i u “naslovu” crkve koju su kanili podignuti na Širokom Brijegu. I jedno i drugo marijanski je usmjereno. Provinciju koju su osnivali stavili su pod okrilje bl. Djevice Marije na nebo uznesene. Prvu crkvu koju su gradili posvetili su jednako tako na nebo Uznesenoj. Posve je razumljivo da je na tu odluku utjecao primjer njihova Utemeljitelja, sv. Franje Asiškoga, koji je – kao što sam u uvodu naglasio – gajio izvanrednu pobožnost prema Majci Isusovoj. Druga činjenica, koja je vjerojatno utjecala na njihove dalekosežne odluke, bila je protkana ondašnjim kretanjima u Katoličkoj Crkvi. Riječ je o takozvanom “asumpcionističkom pokretu” koji se u ono vrijeme silno zalagao da se istina o Marijinu uznesenju na nebo proglasi dogmom sveopće Crkve.
Franjina marijanska duhovnost usmjerena je na Mariju Anđeosku, Gospu u društvu anđela i anđelima okruženu. Zbog časti i zasluga Krista otkupitelja, Bog ju je obdario izvanrednim darovima. Po završetku njezina zemaljskog života pridružio ju je slavi uskrsnuloga Krista. Po ondašnjemu teološkom shvaćanju te odlike odgovarale su anđeoskom dostojanstvu. U zboru anđela i svetaca bl. Djevica Marija dionik je one slave koju je Krist obećao onima koji budu slušali njegovu riječ: “Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao” (Iv 17, 24). Tu Gospu od Anđela, koja je za sv. Franju Asiškoga značila početak njegove družbe, hercegovački franjevci ugradili su u početak svoje zajednice. Zbog toga je posve razumljivo da su prvu crkvu koju su sagradili posvetili, po primjeru svoga Utemeljitelja, bl. Djevici Mariji. Nisu je nazvali Gospom od Anđela nego Marijom na nebo uznesenom, jer su to zapravo dva oblika jedne te iste stvarnosti: proslava Majke Božje. Zašto su se hercegovački franjevci opredijelili upravo za Marijino Uznesenje? Taj izbor vjerojatno je bio uvjetovan “asumpcionističkim pokretom” u Katoličkoj Crkvi koji je krajem XVIII. i početkom XIX. st. zahvatio posebno južnoeuropske zemlje s kojima su franjevci u hrvatskim krajevima bili dobro povezani. Upravo dok su fratri sanjali o gradnji crkve na Širokom Brijegu, rimskoj središnjici pristizale su brojne zamolbe da papa, ovlašću koju je primio od Isusa Krista, proglasi istinom vjere Marijinu proslavu na nebu. Molbe su se temeljile na suglasnosti katoličkog svijeta, na onomu što su bogoslovci nazvali “sensus fi delium”. Ako narod Božji po čitavomu svijetu vjeruje i ispovijeda da je bl. Djevica Marija uznesena na nebo dušom i tijelom, onda je ta istina objavljena, ona počiva na izvorima Objave, sadržana je “uključno” u Svetom pismu i Predaji.
Pri svojoj odluci prvi hercegovački franjevci polazili su od činjenične stvarnosti koju su osjećali i zapažali u vjeri onoga puka koji im je Providnost povjerila. A taj narod vjerovao je u Gospino konačno proslavljenje. Odavna je Crkva 15. kolovoza slavila svetkovinu Marijina Usnuća (dormitio) ili Uznesenja, kako se blagdan na Zapadu zvao. Osluškujući bilo svoga naroda, franjevci su bili uvjereni da u Crkvi postoji vjera u konačnu proslavu Majke Isusove. Znali su da je to vjera Crkve, one Crkve koja ne može “zastraniti” u pitanjima vjere i morala, jer je Duh Sveti vodi i prosvjetljuje. Duh Gospodnji nadahnjuje i vjernike i franjevce pri toj odluci, koja će na pastoralnom polju uroditi mnogovrsnim plodovima na dobro hercegovačkog puka. Odluka i izbor otaca provincije svjedoči o bogoslovskom i pastoralnom usmjerenju onoga vremena. Riječ je i o brizi za duhovno dobro naroda Božjega, o napretku katoličke vjere, o ugledu Crkve u oporbi s modernizmom. Točno stotinu godina prije opće konzultacije koju je o shodnosti proglašenja dogme uznesenja proveo Pio XII. (1946.), hercegovački franjevci uvidjeli su prikladnost i duhovnu korist te istine. Zbog toga su prvu crkvu koju su podigli i prvi samostan koji su zasnovali posvetili uznesenju bl. Djevice Marije na nebo. Dogmatski pravorijek koji se dogodio više od stotinu godina nakon gradnje prvoga širokobriješkog svetišta (1846.- 1950.) bio je za franjevce i njihove vjernike priznanje onoga što su stoljećima ispovijedali u vjeri, slavili u bogoslužju i predstavljali u crkvenoj umjetnosti. U vremenu gradnje i nastanka svetišta, njegovi čuvari nisu mogli predvidjeti sve bogoslovsko i pastoralno značenje Marijina uznesenja za čitavu Crkvu i za svakoga pojedinog vjernika. U ono vrijeme nije se mogla prozreti primjerna učinkovitost toga pravorijeka.
Marijina proslava na nebu rezultat je njezine životne povezanosti s Kristom, plod je njezine uloge u Božjem djelu spasenja. Gospina proslava nagovješćuje proslavu otkupljenog čovječanstva. U Mariji na nebo uznesenoj Crkva prepoznaje svoje konačno odredište: biti s Bogom i u Bogu. Sv. Pavao tvrdi da će svi uskrsnuti, prvina Krist, a zatim oni koji su njegovi (usp. 1 Kor 15, 20; 1 Sol 4, 16). Marija spada među one koji su Kristovi, i to na jedinstven i neponovljiv način. U Božjem programu spasenja ona je izabrana da daruje zemaljski život Vječnoj Riječi koja je radi našega spasenja postala čovjekom. U Djevici na nebo uznesenoj Bog je pokazao što će zapravo biti Crkva na kraju vremena, “bez ljage i bore, sveta i neokaljana” (Ef 5, 27). Proslavljena kod Boga, Marija je znak i zalog proslave Crkve kao zajednice i svakog otkupljenika napose. Što je Marija ostvarila, to Crkva želi postići. U njoj je Bog, na neki način, pretekao sveopće uskrsnuće, koje iščekuju oni što vjeruju u Krista. S njom se dogodilo ono što je Bog pripravio svima onima koji vrše njegovu volju, slušaju njegovu Riječ i opslužuju je te iščekuju njegov slavni dolazak. Sve su to dostignuća II. vatikanskoga sabora i bogoslovskog nauka koji se nakon toga razvio. U razradbi te istine i u njezinoj prikazbi širokobriješkim vjernicima i hodočasnicima novi će čuvari svetišta uložiti svoje teološko znanje i pastoralno umijeće.