Širokobriješka crkva i samostan preživjeli su jedinstvena vremena. Slavna je i bolna njihova povijest. U malo su se dana na tom mjestu zbili važni događaji. Tek što su dovršili uređenje crkve, franjevci su trebali misliti na njezino proširenje, na gradnju veće. Katolički se živalj, naime, množio, a trebalo je pokazati i zahvalnost Gospi za višestoljetnu zaštitu.
a) Gradnja crkve
Odluka o gradnji nove crkve pala je 1863. godine. Trebala je to biti trobrodna građevina u stilu talijanskog baroka (48,2×21,8 m), s kupolom iznad glavnog oltara i dvama zvonicima. No, za pothvat nije bilo dovoljno sredstava, a ni graditelja nije bilo lako naći za to iznimno djelo. Stoga je taj plan propao. U sanjarenju oko gradnje nove crkve prošlo je pedesetak godina. Napokon su se franjevci s
pukom, pouzdajući se u Božju pomoć i Gospin zagovor, upustili u pustolovinu. Dali su se na gradnju velebne crkve, jedne od najmonumentalnijih crkava u hrvatskim krajevima. Provedba toga zavjeta u djelo zapala je fra Didaka Buntića (†1922.). Stara je crkva srušena, a na njezinu mjestu 20. lipnja 1905. postavljen je kamen temeljac za novu. Blagoslovio ga je mostarski biskup fra Paškal Buconjić (†1910.) Novo zdanje (50×26 m) od bijelosivoga briješkog vapnenca u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike, po nacrtu graditelja M. Davida, pomalo je raslo i napokon stavljeno pod krov 1911. godine. Srednja lađa odijeljena je od bočnih masivnim kamenim stupovima, “ponosom našega hrvatskog naroda” (fra Didak Buntić). Stupovlje je u romaničkom stilu. Svodovi srednje lađe preinačeni su g. 1938. prema nacrtu graditelja Stjepana Podhorskoga (†1945.), pa je tim zahvatom izmijenjena prvotna zamisao, prema kojoj je strop trebao biti drven i ravan. Pročelje sa strana rese 32 m visoki zvonici. Sjeverni je dograđen g. 1927., a južni je završen tek 1969. godine. Tako je konačno završeno ogromno trobrodno zdanje, svetište Gospe Širokobriješke, koje kao da se spustilo iz nebeskog plavetnila na širokobriješki brežuljak.
b) Poratna obnova svetišta
Vihor II. svjetskog rata nanio je teške rane i crkvi i samostanu. Godina 1945. Širokom Brijegu zasjenila je svaki pogled u budućnost. Mjesto je izgubilo svoje ime, u samostanu je ugašeno 29 života. Crkva je opustošena. Udarena je 296 puta topovskim granatama, od čega je pročelje bilo veoma iznakaženo. Dapače, dvije godine nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u veljači i ožujku 1947., otučen je natpis nad ulazom u samostan, skinut je kućni broj i spaljene su matične knjige. Uništeni su također ostatci pismohrana, muzeja, knjižnica i školskih kabineta. Partizanski zločinci htjeli su zatrti sve katoličko i hrvatsko, nisu se mogli pomiriti s drukčijim nazorom na svijet i život…. Poslije tih stradanja, širokobriješka crkva i samostan postali su poseban znak hercegovačkog krša, a tako i svjetionik vjere, nade i domoljublja. Ne samo onima koji su ostali u domovini nego i onima koji su se po svijetu raspršili.
