Došašće je ona stvarnost u kojoj neprestano odjekuje poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Ivan je bio prorok koji je pripravljao dolazak Isusa Krista. Vikao je ljudima da počnu živjeti drukčije jer Isus Krist dolazi.

          Taj dolazak promijenit će ljudsku povijest. Potreban mu je Ivan kao glasnik, budući da ljudska povijest pred sve velike događaje traži glasnike koji će je pripraviti na te događaje.

          Kada govori o obraćenju, onda Ivan misli o promjeni srca i uma. Nije obraćenje ako izvanjski nešto ne radimo, nego je obraćenje ako smo u svome srcu čisti i nastojimo živjeti prema Božjim zapovijedima.

          U svemu ovome nimalo ne sliči revolucionarima koji samo ruše, a ništa ne grade. Sliči zapravo duboko religioznim ljudima koji grade na prošlosti rabeći ono dobro iz nje.

          Nažalost, ljudi tako uvijek ne postupaju. Nisu to radili ni u Ivanovo vrijeme. Čak i oni koji su govorili da su dobri i po svome životnom položaju to su morali biti, nisu bili takvi.

          Ivan ih naziva »legla gujinja«. Odnosi se to na farizeje i saduceje. Njihova vjera u Boga bila je samo običaj i ništa više. Nisu se pitali kakvo je njihovo srce, nego jesu li zbog svoga izvanjskog iskazivanja štovanja Bogu dovoljno priznati i slavni.

          Zvuči nam sve ovo poznato, zar ne? Uvijek je, naime, tako kada ljudi zaborave svoju unutrašnjost, a oslone se na svoju vlast, slavu, bogatstvo... Takav život tek naizgled čini se dobar. Ustvari je izgubljenost i put u propast.

          Onaj tko se obrati taj će imati priliku ući u kraljevstvo nebesko, propovijeda Ivan Krstitelj. Naviješta on to, kako kažemo, punim ustima, svom snagom.

          Ovaj pojam kraljevstvo nebesko sržni je pojam Novoga zavjeta. Neprestano na njega nailazimo.

          Isus Krist nije došao na ovu zemlju reći nam da je pogrješno sve ono što radimo, nego je došao reći nam da ono što radimo treba biti upravljeno prema novoj stvarnosti koja se naziva kraljevstvo nebesko.

          Ta nova stvarnost već sada može biti nazočna u našemu životu ako to želimo. Potrebno je samo biti promijenjen.

          Jesmo li to zaista pokazuju plodovi našega življenja. Ako je ono takvo da nam nije neka poteškoća slagati, reći nešto loše o drugomu, opsovati, ne brinuti se za svoju djecu..., ne možemo reći da smo obraćeni. U takvom slučaju radije recimo da smo oni koji samo izvanjski žive svoju vjeru i ne dopuštaju da preko njih mir uđe u svako ljudsko srce.

          Živeći u prošlom strašnom ratu svi smo shvatili kako je potrebno imati mir. Samo njime možemo graditi svoj život. Bez njega smo ljudi koji neodgovorno žive. I svatko ima pravo na njega.

          Nažalost u uljudbi u kojoj danas živimo oni koji imaju vlast ne misle tako. Mir čuvaju samo za sebe. Drugima će biti onako kako im oni odrede.

          Nepotrebno je govoriti da nemaju pravo određivati sudbinu drugih na taj način. Međutim, oni to čine i nama je se snaći s njima.

          Najgore što nam se može dogoditi u ovakvim vremenima jest izgubiti nadu, dopustiti sebi razočarati se. Tada ne možemo ni ono što zapravo možemo.

          Svi oni koji su protiv nas i naše sreće računaju na to. Imena su im različita i nemojmo misliti da se nalaze samo negdje daleko od nas. Ponekada su nam tako blizu, preblizu, da nismo sposobni sebi povjerovati da su takvi.

          Prije se vodila bitka na bojnom polju, sada se vodi bitka za duh. Sa svih strana nameću se različita mišljenja i pitanje je koje će pobijediti. Je li to možda ovo naše kršćansko ili mišljenje onih koji sebe nazivaju slobodnima?

          U prvi mah to zaista zvuči primamljivo. Nema čovjeka koji ne želi biti slobodan. Međutim, sloboda ovdje znači neodgovornost i sebičnost.

          Takvi »slobodni« brinu se uvijek za sebe, a nikada za drugoga. Oni su krivi da danas jedna trećina čovječanstva živi u gladi i umire. Ne žele tvarna bogatstva raspodijeliti tako da imaju i oni i drugi. Oni žele da sve njima pripada. U isto vrijeme ne libe se proglašavati se ćudorednima, savješću čovječanstva.

          Kao kršćani trebamo ih zaista prepoznati i ne dopustiti da nas prevare. Čuvajmo nadu u sebi, čak i u onim trenutcima kada nam čine krivo. Zbunit ćemo ih na taj način i pobijediti.

          Onaj tko izgubi nadu takav će se poželjeti vratiti u ropstvo koje mu netko sprema. Čini mu se da je sve to ipak imalo nekoga smisla.

          Bila je to i poteškoća Židova kada su izišli iz egipatskoga sužanjstva. Na početku su bili presretni što se to dogodilo. No, ubrzo su nadošle poteškoće hoda kroz pustinju. Mojsije im je govorio da ih čeka obećana zemlja ako sve ovo prođu, no ta obećana zemlja nikako da dođe. Umorili su se i poželjeli se vratiti natrag. Nije važno što je tamo bilo ropstvo. Rekoše, barem je bilo kruha.

          Kako nezreo postupak! Pasti pod teretom poteškoća koje se mogu riješiti.

          Ne dopustimo da se i nama nešto slično dogodi. U velikoj smo opasnosti, posebno mi koji živimo u domovini, a i svi oni koji se nisu odnarodili u inozemstvu.

          Ponekada ne znamo što se događa i kada će konačno stići potpuno oslobođenje, kada ćemo moći lagodno živjeti. U takvim trenutcima imamo napast žaliti za nekim prošlim vremenima. Odbacimo tu zamisao. Radije razmislimo što možemo učiniti da naš hod kroz pustinju bude što lakši.

          Možemo zacijelo puno. Počnimo s molitvom. Molimo za našu budućnost, za mir koji bi trebao doći. Imajmo snage tijekom dana pronaći vrijeme kada ćemo se okupiti kao obitelj i pomoliti se svome Bogu. Stvorit će to u nama osjećaj zajedništva koji će nas očuvati u trenutcima napasti biti sebični i prigrabiti sve za sebe.

          Gospa nas poziva biti otvorenima, ljubiti svakoga čovjeka. Moći ćemo tako postupiti, ako to negdje budemo naučili.

          Neka nam Došašće ne bude samo kupovanje darova. Ono mora biti vrijeme kada ćemo pretresti svoju nutrinu i vidjeti kamo to idemo i kako to idemo. Imamo li snage učiniti nešto takvo?

4.12.2016.

fra Miljenko Mića Stojić