Dani, godine i stoljeća su prolazila, ali to ime i danas živi među nama?

O kome je zapravo riječ? Tko je ta vrsna žena?

To je Elizabeta, kći hrvatsko-ugarsko-hrvatskog Andrije II. Rođena početkom 13 stoljeća. Udata za Ljudevita, te mu na svijet donijela troje djece.

Elizabeta je živjela dosta luksuzno u ono doba. Rođena u jednoj bogatoj obitelji. Zajedno s roditeljima provodila je dane i noći u dvorcu. Sluškinje su joj posluživale. Sve što je htjela mogla je imati: bogatstvo novac, slavu, ime, haljine, prstenje, ogrlice...Zapravo sve što jedna žena može poželjeti. Međutim nešto se drugačije ovog prolaznog razvijalo u srcu. Premda je u izobilju imala i jela i pića, ipak nije prezirala bijedu, siromaštvo i napušteno. Štoviše u njoj je klijala klica da postane jedna od takvih. Već se u ranoj mladosti pojavila čežnja za takvom idejom. Međutim u tom njezinom naumu rodbina, prijatelji, znanci govorili su da to ne čini. Odvraćali su je. Govorili su ko će toj sirotinji nadavati. Kani ih se zar ne vidiš da nema od njih nikakve koristi. Upravo zbog njezine nježnosti prema odbačenima, siromasima i bolesnima nazivali su je ludačom. Ali dragi čitatelju zar Onaj koji sve drži na dlanu ne „izabra lude da posrami mudre“ ovog svijeta?

Žena i majka Elizabeta. Vrsna u svakom poslu. Nije samo zadovoljavala znanjem, naime tražila je način da znanje preobrazi u činjenje. I doista život znanja ujedini s imanjem djelovanja. Ta žena nije se zadovoljavala samo šminkom, površnošću nego je ljubila ono prezreno u očima svijeta. A što to znači? Znači da čovjek ne živi samo sebi već drugom. Zapravo ljudi nisu stvoreni da samo sebi i svojima ugađaju. Već da i u drugima promatraju lice Kristovo, kao što se čovjek ogleda u ogledalu i vidi svoje tijelo, tako naime treba da se ogleda u siromasima i vidi samog Krista. A ti će biti u prilika da nešto učini. Doista sam Isus poistovjeti sebe sa siromasima. Kad kaže da „Što god učiniste jednom od ovih mojih najmanjih meni učiniste.“ ili „bijah gol i obukoste me, bijah gladan i dadoste mi jesti, bijah žedan i napojiste me.“ Ali tko da povjeruje onom što nam je objavljeno?

Sveto pismo nas uči da svetost nije samo za jedne, ona je za sve. Svi su pozvani i bogati i siromašni. Svu su pozvani dobro činiti. Svatko prema svojim mogućnostima. Međutim više su odgovorniji oni kojima je više dano. Više su odgovorniji oni kojima je dan moralni zakon, nego onima koji nije. Više su odgovorniji oni koji znaju a ne čine. No mi često činimo suprotno od onog što znamo.

Danas kao i nakon par stoljeća unazad čovjek se nije promijenio premda se puno toga mijenjalo. Što nam se dogodilo? Otuđenje. Otuđili smo se od dobra. Prijanjali smo uz zlatno tele, a napustili prvu ljubav. A s tim smo zaboravili i na samu prirodu, biljke, životinje, stvorenja.

Naime, Elizabeta koje se danas spominjemo premda je živjela u obilatosti zemaljske datosti, ipak nije zaboravila na druge. Štoviše sav njezin život bio je usmjeren prema evanđelju. Iako je živjela u bogataševoj sredini, htjela je postati što sličnija siromasima. Nije se htjela zadovoljavala samo užitcima ovog svijeta, premda je imala sve. Govorila je da je bolji život sa siromasima i napuštenima a imati mir, nego kako kaže Isus sve steći a životu svome nauditi.“

Ta majka, žena nastojala je u svemu vršiti Božju volju te biti što sličnija Kristu. Njezin pogled na siromahe bio je pogled na samog Krista na križu. O tome svjedoči i jedan zabilježen događaj. Naime Elizabeta je učinila nešto što je posve drugačije. Jednog dana pronašla je gubavca, od koga su ljudi obično bježali da se ne bi i sami zarazili, no hrabra žena ga je uzela i odvela u dvorac. Kad je dočuo zato njezin muž Ljudevit strašno se ražestio i otrčao da je ukori. Međutim, dogodilo se nešto neviđeno. Ljudevit u dvorcu nije našao gubavca na krevetu, nego križ s Raspetim.

Čovječe, zastani zaustavi se, zar nema ljepšeg dokaza! Što nam zapravo govori ovaj događaj? To je zapravo svjedočanstvo samog Boga koji je sišao i postao čovjekom da bi bio raspet. Ali ne za nešto nego nekoga tebe i mene. On je za nas na sebe uzeo gubu sve zlo ljudske oholosti da bi na kraju dao život. Zar ima veće ljubavi doli dati život za drugog. „Možda bi se netko usudio umrijeti za pravednika,“ no za ubojicu, kradljivca, grešnika nitko. Doli Bog jedini. Onaj koji daje i oduzima, umri sramotnom smrću. Te tako drvo sramote preobrazi u neizmjernu ljepotu. Doista „ne bijaše na Njemu ljepote ni sjaja da bi se u njega zagledali, ni ugodnosti da bi nam se svidio. Ali ipak On je bio ranjen za naše grijehe. Izbijen za opačine naše.“

Nije to bila sramota ili znak slabosti, naprotiv to je bila ljubav. To je ljubav do kraja, dok sve ne izgori. Ili ništa ili sve. To je i Elizabeta prepoznala. I razmišljala što učiniti. Čime uzvratiti na tu ljubav ako se ikako može? I uzvrati vlastitim životom. To On hoće, ne nešto nego vlastiti život.

Elizabeta je evanđelje živjela radikalno, a ne površno. Nije se isticala u svojoj raskoši, ljepoti, vilama… nego je do kraja živjela je za siromahe, odnosno za samog Krista. Zbog toga je ljudi nisu razumijevali, pogotovo ne njezini kao što ni Isusa u početku nisu shvaćali apostol. Međutim unatoč svim poteškoćama i nerazumijevanju sve bogatstvo podijelila siromasima.

Mi možda ne možemo dati sve. Bojimo se da ćemo i sami završiti na ulici. Plašimo se da ćemo biti odbačeni i prezreni od onih kojima se to gadi. Međutim od svih se ne traži sve. Potrebno je najprije davati srcem, životom. I to u skrovitosti. „Da ti ne zna ljevica što ti čini desnica.“ Tek tada će ti se utrostručit ono što si uložio. Ako ne na ovom životu sigurno te u budućem čeka. Sam Bog ljubi vesela darovatelja. Zapravo Bogu nije potrebno to što imaš, ali dobra su nam dana kao sredstva k ostvarenju cilja. Ono što nam je darovano također trebamo darivati.

 17.11.2016.

fra Alen Pajić