Nitko sam sebe ne slavi. Nitko ne može sam sebe uzvisiti, odnosno samom sebi dati ono čega nema. Tako ni sam Franjo sebe ne proslavlja, odnosno ne daje samom sebi slavu nego ga sam Bog proslavlja, jer je on svojim životom proslavi Boga. Svetac je za života u svemu tražio Njegovu slavu, ta znao je da ga je On stvorio i da će ga na kraju proslaviti. Stoga svaki koji sam sebe slavi ne može biti proslavljen. Slava jedino Bogu pripada i zato svaka prava proslava je Božja slava. Nijedna se proslava ne događa automatski ili kao nešto slučajno. Ona itekako ima svoje zašto.
Premda je ljudski tražiti svoju slavu i ići lakšim putem, zaobilaznicom nego kroz trnje. Ljudski je i dati samom sebi hvalu kao i bježati od patnje i križa. Međutim ta čežnja za zemaljskom slavom i širokim putem koji vodi u propast svetog Franju nije privlačila. On je radije nastojao u svemu biti sličan Kristu i jedino njemu ugoditi. S pravom ga nazivamo aleter Christus, jer danomice nastojao biti suobličen Kristu raspetom. Njegov životopisac Toma Čelanski piše: „Dok je jednoga dana samotno molio i od silnog žara bio sav obuzet Bogom, ukazao mu se Isus Krist kao propet na križu. Dok je to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu. Ta ljepota bila je neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na raspetoga i gorčina njegove muke. U tom viđenju počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala onako kako je to vidio na Raspetome. Noge i ruke u sredini su mu bile probijene čavlima, a glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su mu bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj duguljasti, neka mesna izbočina pokazivala se kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu, desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bili mnogo puta zakrvavljeni“. A svet Bonaventura također jedan od njegovih životopisaca piše: „Cjelokupno se nastojanje čovjeka Božjega, kako ono javno tako i privatno, kretalo oko Gospodinova križa. I kao što je na početku njegova obraćenja znak križa bio utisnut u njegovo srce tako je i izvana obilježio i njegovo tijelo. Upravo se zatvorio u sam križ, uzeo je pokorničku haljinu koja je imala oblik križa da bi mu i tijelo, kao što mu je duša iznutra obukla propetoga Gospodina… kako se u sedam ukazanja Gospodinova križa i mislima, osjećajima i činima po zanosnoj ljubavi sav preoblikovao u obličjePropetoga.“
Jedino ogledalo u kojem je se Franjo ogledao bio je križ. Zato je i zajedno sa svetim Pavlom uzvikivao: „a ja se ničim drugim neću hvaliti osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kome je svijet raspet meni, a ja svijetu“. Za njega je križ bio znak ljubavi, znak Božjeg poniženja, a ne slabosti. Stoga svatko tko misli da će se spasiti bez križa u zabludi je. Križ, muka, trpljenje, svakodnevno umiranje, žrtva, odricanje sve je to preduvjet da bi netko mogao biti proslavljen.
17.9.2016.
fra Alen Pajić
