Kad čujete nekoga da uzdiše govoreći – život je težak, budite slobodni upitati tu osobu -  u usporedbi s čim je život težak!? Život je samo jednom imao težinu i u povijesti svijeta samo je jedna osoba podnijela težinu Života, jer ta osoba i jest Život – Isus iz Nazareta. Važno je dopustiti da nam Život progovori, slično kao satniku podno križa. Njemu nije progovorio križ, već osoba - Raspeti Bog. Tek kad povjerujemo da Bog postoji, i da je moj Bog bio na križu, shvatit ćemo da ne možemo učiniti ništa drugo, nego živjeti samo za Njega.  Mi ne živimo za križeve, već za Osobu. Križ nikome ne pripada kao Isusu. U konačnici križ ne vrijedi bez Raspetoga jer Raspeti je mjera ljubavi, a ne križ. Veličina Kristove ljubavi mjeri se udaljenošću izmedju Boga i stvorenja. Uloga posrednika sama po sebi podrazumijeva raspetost, kako je jednom napisala Simone Weil. Stoga ne možemo ni zamisliti Božji silazak prema čovjeku ili uspon čovjeka prema Bogu bez raspetosti. Raspeti je spona ljubavi. Zato je Isus na križu praznih ruku jer prazne ruke su one koje su sposobne dotaknuti. Zagrliti! Na križu u Raspetom, Bog je kao nikad zagrlio čovjeka. Dotakao ga je svojim rukama, iako su te ruke bile pribijene. Raspeti Isus je slika zagrljaja. Da bi ljubav bila najveća moguća, i udaljenost mora biti najveća moguća. Stoga je zlo išlo tako daleko, do granica iza koje čak iščezava sama mogućnost dobra, da bi se ljubav pokazala još većom i veća od granica do kojih iščezava sama mogućnost zla. Ljubav je uvijek veća, jer ona se jedina usudi biti manja. Zato Isusove riječi – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio – govore o molitvi koja je ljubav. Onaj koji moli, može ostati neuslišan, ali on i dalje moli.  To je najvažniji trenutak kršćanstva. Onaj koji je ljude učio moliti, i sam postaje molitva. Onaj koji je ljude uslišavao, sam može biti neuslišan. Zato je kršćanstvo čudesno! U svim religijama ljudi se mole bogovima, jedino u kršćanstvu i Bog je sam molio. Jedino je Isus bio na koljenima. Drugi bogovi nemaju koljena i zato nisu mogli klečati. Jedino je Isus postao Bog prignutih koljena. Ljubav izrasta samo iz slomljenosti. Stoga je napuštenost u najvažnijem trenutku razapinjanja na križu zapravo bila čudesno urušavanje ljubavi s obje strane, jer ljubav koja može postati i ništa, ona je zapravo i sve. Bog je iz ljubavi pristao da više ne bude sve i kako bismo mi bili nešto; mi iz ljubavi moramo pristati da budemo ništa, kako bi Bog ponovno postao sve. Isus je na križu pokazao lice Očevo i otkrio nam Boga i sad poznajemo njegovo lice – lice patnika. Zbog tvrdoće svoga srca mislimo da je to premalo  - napisao je jednom papa u miru Benedikt – ali to nije premalo, to je sve jer nama ništa više ne treba, osim lica kojemu možemo kazati TI. Sam križ nas ne bi mogao nadahnuti. Kršćani ne postoje jer su nadahnuti križem, već prije svega postoje jer su nadahnuti Osobom. Što bi za nas značio križ bez Isusa? Ništa. Križ je besmisao, ali ga je Isus ispunio smislom, jer on i jest Smisao. Simona Weil je lijepo napisala – i ranije su ljudi bili raspeti na križu. I nitko u tome nije vidio smisao, on je bio znak besmisli. Kazne. Bio je gola greda. Otesano stablo. Stablo grijeha s kojeg su Adam i Eva jeli bijaše pravo stablo, stablo jabuke. A stablo života bijaše samo greda, nešto što ne daje plodove jer greda ne može uroditi plodom. Ona je golo i otesano stablo. Križ nikad nije mogao uroditi plodom, sve dok Isus nije postao njegov plod. Eva i Adam htjeli su tražiti božanstvo u životnoj energiji. Stablo i plod. Jeli su jabuku i mislili da će od nje živjeti. Tražili su život u razgranatom stablu jabuke, a na kraju su ga pronašli na mrtvu, otesanu drvu, na kojem visi truplo.  Koja čudesnost ljubavi. Stablo koje je njihovim očima bilo bogato plodom učinilo ih je prokletima, a stablo koje je njihovim očima izgledalo prokleto, učinilo ih je blagoslovljenima. Nitko od nas ne želi križ, mi samo želimo biti blagoslovljeni Osobom koja je na križu.  Ozdravljeni njegovom sjenom! Kršćani gledajući križ moraju samo vidjeti Raspetoga. Raspeti je bio Pravednik, a Pravednik mora biti gol i mrtav, da bi bio Raspeti, i samo Raspeti može biti Bog. Ako je ljubav širina, što je šire od njegovih ruka, ako je ljubav ogoljenje, što je golije od njegovog tijela, ako je ljubav govor, što je veće od njegove šutnje, a ako je ljubav šutnja, što je veće od njegova daha -izdaha!? U konačnici satnik pod križem nije čuo njegovu ni jednu riječ, on je se obratio na izdah. Čuo je samo izdah, u kojem je Bog pustio Ljubav u svijet i u njegovo srce. Posvetio ga je dahom. Nek i nas Raspeti posveti svojim licem i svojim dahom koji je Ljubav. Bog koji je Riječ postao je Dah, a Dah u sebi nema riječi. Bog s križa nije kazao posljednju riječ, jer Raspeti nije ostao u riječi, već u dahu. Čudesno je motriti Raspetu Ljubav, a još čudesnije Dah bez Riječi. Isus Krist je donio svijetu Boga koji je Ljubav (1 Iv 4,8), a središte te je ljubavi na križu je Isusov probodeni bok. Kroz probodeni i otvoreni bok možemo vidjeti Božje srce, njegovu nutrinu. Dopuštajući čovjeku da mu probode srce, Krist je na paradoksalan način svoju ranu učinio izvorom ljubavi. Probodeni bok je vrhunac, ne samo događaja križa, nego i cijeloga Isusova života. Otvoreni bok je izvorište iz kojega dolazi Crkva, koja je znak zajedništva ljudi s Bogom. Krist je novi Adam iz čijega boka izrasta Eva, odnosno novo čovječanstvo – Crkva. Ubodom koplja Kristovo srce biva u potpunosti otvoreno i u potpunosti postoji za druge. Kroz Kristov otvoreni bok vidimo Božje srce, njegovu nutrinu. Dokle je Bog daleko otišao, kad je dao čovjeku da mu srce motri! Rana na srcu na čudesan je način postala izvorom iz koje struji božanska ljubav. Na križu  je Bog objavio svoje lice i svoje srce. Kroz muku Raspetoga sami Bog je objavio sebe kao onaj koji ljubi do kraja – do smrti. Kristovo nagrđeno i krvavo lice objavljuje ljepotu Božjega lica koja je potpuno drugačija od naše ljepote. Mi čuvamo svoje srce, a Bog je svoje na križu otvorio. Jedino Bog ima otvoreno srce i ostavivši ga takvog na križu i dan danas nas pere od grijeha. To je najvažnija istina Raspete Ljubavi. Podno križa gledajući Raspetoga o Bogu, možemo znati samo jedno: da je On ono što mi nismo. Tu se vidi naša bijeda. Što više razmišljamo o njoj, to više razmišljamo o Njemu. I tako čudesno Bog preko križa postaje još ''bjedniji'' od nas da bi nam kazao da je Ljubav, ne u ljepoti, već u predanju do same smrti. Ljubav se rađa iz otvorenog srca, a samo otvoreno srce jest čisto srce - ono koje će Boga gledati i zato stanimo pred Križ i otvorimo svoje srce.

14.9.2016.

fra Goran Azinović