Zar sam ja čuvar svoga brata?

U prošlom stoljeću živio je jedan francuski filozof koji se zvao Emmanuel Levinas. Židov. On je tvrdio da se Bog čovjeku nikako drukčije ne objavljuje nego jedino u licu bližnjega koje je golo i ranjivo. Taj Levinas je pokušao podsjetiti čovječanstvo na njegov poziv – mi smo pozvani na odgovornost za druge. Moramo biti spremni u svojoj svakodnevnici odgovarati na onaj poziv koji je Kajin odbio i pokušao skinuti sa sebe odgovornost: biti čuvar svoga brata. Upravo u odgovornosti je smisao ljubavi. Čovjek je pozvan biti odgovoran za druge. Biti čuvar svoga brata. Počesto, međutim, zaboravimo biti odgovorni. Posebno za one koji nam se učine kao rupe bez dna, za one koji nemaju nikoga drugoga kao nekakve kategorije od kojih nema nikakve koristi, koje nam neće ništa (uz)vratiti.

Sam Isus je govorio da smo jadni i da ćemo nastradati, ako tako smijem reći, ako samo pozdravljamo one koji nas pozdravljaju, ako činimo dobro samo onima koji nama čine dobro, ako u goste pozivamo samo one koji nas pozivaju k sebi... To je zemaljska ekonomija. 'Napredna' društva i ona koja su se takvima smatrala rješavaju se staraca, teških i neizlječivih bolesnika, onih koji ne pridonose nešto društvu, nego to društvo iscrpljuju. I fizički i psihički i ekonomski gledano. Bolesnike Isusovog vremena ljudi su odbacivali. Posebno gubavce. Mnoge su proglašavali (i bolesnike i grešnike) nečistima, a ti nečisti bi bili prisiljeni živjeti izvan zajednice. I govorili, što glasno, što potiho: 'Zar sam ja čuvar svoga brata?'

Poseban primjer su gubavci – ne baš tako davno i u Europi su postojale kolonije gubavaca, izolirani prostori kamo su zdravi ljudi slali bolesne ljude da umru... Veliki totalitarni režimi su čak išli dotle da su mnoge bolesnike proglašavali viškom, teretom i onda ih eutanazirali. Jer je bilo isplatnije bez njih. Mnogi se 'rješavaju' svojih starih roditelja, baka i djedova i smještaju ih u staračke domove kako bi proširili svoj životni prostor. Mnoge žene i muževi i danas odlučuje se za pobačaj dječice za koju su im liječnici kazali da su bolesna. Podatak otprije nekoliko godina je i više nego strašan. U Norveškoj se ubije čak 84 % djece kojoj je prenatalnom dijagnostikom utvrđen Downov sindrom. Usput budi rečeno, da to isto istraživanje ne smatra potpuno pouzdanom tu prenatalnu dijagnostiku. Rješavaju se problema i muke. I govorimo, što glasno, što potiho: 'Zar sam ja čuvar svoga brata?'

Isus unosi novost u bezlične i bezosjećajne zakone i propise. U zabrane i dopuštenja. Unosi blizinu, brigu i ljubav za one koje je bilo teško voljeti. Mnogi su mislili da je to i nemoguće – da je nemoguće voljeti takve – nečiste osobe.

Češki teolog Tomaš Halik kaže: „Svijet u koji je Isus došao pokazao se bolesnim, praznim, zatvorenim u sebe, svijet bez srca. Oni koji su u tome svijetu zauzimali prva mjesta imali su srce od kamena, a ne mesa, srca su im bila neobrezana i usaljena, bili su poput obijeljenih grobova, puni truleži. Mnogi su se u takvome svijetu osjećali napuštenima, izgubljenima poput ovaca bez pastira. Isus se sam u takvome svijetu ne može osjećati domaćim, u njemu ne nalazi mjesta gdje bi mogao glavu nasloniti. I zbog toga se prije svega obraća „ljudima na rubu“ i s njima se identificira.“

Valja nam se pokušati 'izuti iz cipele' i identificirati se s onima koji su na rubu, s onima koje ne susrećemo previše, ako želimo nasljedovati Krista, po kojem se i zovemo kršćani. U našoj zajednici, u našoj sredini, a još više u našem okruženju i izvan našeg svakodnevnog dosega i rutine postoje osobe, obitelji koje se teško nose sa svojim poteškoćama i oni su naša odgovornost. Oni su ti koji su goli i ranjivi. Ne samo kad se kakva akcija organizira za njih. Nego oni su živi čitavo vrijeme. Stalno. I njih boli njihova bolest čitavo vrijeme. I njih muči njihova muka, koja se tek ponekad probije kroz šumu medija i vijesti o tome koja nam je zvijezda trenutno trudna, koja se udaje i koja je dijeta trenutno najbolja.

A mi smo odgovorni za osobe koje su na rubu. Mi smo njihovi čuvari. Ne samo netko drugi. Nego mi. Ja. Ti. Iako i ja i ti ponekad želimo iz sve snage (i potpuno stidljivo) povikati i priupitati: 'Zar sam ja čuvar svoga brata?' Što i kako ja mogu učiniti kako bih pokazao da ih nisam zaboravio i da ih ne smijem zaboraviti ni ubuduće ako se mislim zvati kršćaninom? A sam Krist se identificirao s njima kazavši: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće – meni učiniste. (Mt 25,45)

Fr. Željko Barbarić

3.3.2016.

Božja riječ

Vodič

Foto kutak

Velika Gospa


FRANJEVAČKI SAMOSTAN I

ŽUPA UZNESENJA
BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Kard. Stepinca 14
88220 Široki Brijeg

e-mail: info@gospin-brig.info
tel.: +387 39 702-900
fax: +387 39 702-935 (gvardijanat)
                   702-936 (župni ured)

RAD ŽUPNOG UREDA
7.30 – 12.00; 15.00 – 18.00