Ogoljeni Krist

Nešto se mislim u 1 poslije ponoći kako ima puno stvari u mom srcu i u mojoj glavi o kojima ne smijem i ne mogu pisati. A siguran sam da bi takvi radovi pokupili mnogo lajkova i kako bi se mnoge duše raspekmezile kad bi sve to čitale. Ali, baš danas, dok je trajao taj Veliki četvrtak i dok sam imao moje privatne borbe i hrvanja s Gospodinom, razmišljao sam o tom Gospodinu kao o mom prijatelju kojem jedinom mogu neke stvari kazati i povjeriti. I kako čeznem ponekad da onaj „Ne boj se“ bude od kamena, drveta, da bude knjiga ili kakva životinja ili čak čovjek pa da ga mogu uhvatiti i obgrliti i ne puštati nikad. Da taj „Ne boj se“ bude tako opipljiv pa da se ja ne bojim i da to stvarno živim.

Ovako, imam se potrebu praviti nepogrešivim, neranjivim i supermenom. Pokrivam i sakrivam svoje padove da ne bi tkogod pomislio da sam slab, bojim se da ne bih slučajno u mojim projektima i planovima ušao u slijepu ulicu, baš me strah tih padova. I onda kad se dogodi taj pad, onaj „Ne boj se“ bi baš tada trebao postati živ, opipljiv, uhvatljiv i dohvatljiv. Jer se više uzdam u sebe, nego u Boga. Jer me strah kad padnem da ću se udariti i da će me boljeti. Mislim da sam negdje prešutno to ubacio u naš ugovor, moj i Gospodinov. Da me neće boljeti, da ću ja ići za Njim i da će sve biti u redu.

A opet, gledam Njega, gola, ogoljena. Bez odjeće, bez dostojanstva, bez prijatelja, bez obrane, bos, gol, žedan... Takav čak izgleda lijep, zato što ništa više ne sakriva ono što On jest. Čista ljubav. Čista. Ničim nagrđena, povrijeđena ili sakrivena. Na križu je ta ljubav potpuno otkrivena i ništa drugo se ne nalazi u njoj da bi se čovjek mogao zbuniti. Gleda Njega koga su proboli, gleda Njega kako svejednako oprašta i s križa, tješi s križa, moli na križu, sve kao što je radio i dok je slobodno hodao i činio dobro zemljom.

Kad sam ulazio u samostan, a vjerojatno i vi kad ste ulazili u brak, ili uopće kad ste ulazili u neke odnose, imali ste određena očekivanja. Nekako svi mislimo, imamo ideju kako bi to trebalo izgledati i kako bi to trebalo biti. Imamo nekakva svoja očekivanja, nadamo se nečemu. Kad ono tamo, počesto ni blizu svega onoga zamišljenoga, ni blizu one neke slike koju smo imali u glavi. Valjda zato ima i puno razvoda. Valjda zato i svećenici napuštaju svoje zajednice i svoj poziv. Čini mi se da je to zato što u toj slici nekako nije bilo gologa, ogoljenog i izranjenog Krista na križu. Jer nema svećeništva bez takvog Krista i takvog svećenika. Ostavljenog, napuštenog, poniženog, izloženog i izruganog.

Teorija lijepo zvuči. A teorija glasi: Što je malo muke, problema, padova, ruganja, sramote u usporedbi s vječnosti s Bogom? Samo je problem što je ovo sada, ovo sadašnje itekako opipljivo, a ono vječno je „na čekanju“ i imamo ga samo u ideji. Jer u ovom sadašnjem, tj. u onom prošlom, da sam se ja našao s Isusom u Getsemaniju i svim onim prilikama iz Velikog tjedna, čini mi se da bih ja prvi utekao iz onog vrta, da bih Ga zatajio, izdao, sakrivao se iza nekog žbunja... Nešto mi se čini da bih pozaboravljao na vječnost u tim trenucima straha za vlastitu sadašnjost. I tu me strah. I ne daj da se pogubim, Kriste. Ne ostavljaj me samog. I ne daj da ja Tebe ostavim. Jer ako Tebe ostavim, ne da ne znam kako ću dalje, nego ne znam više ni tko sam ni što sam...

Trebam te k'o ozeb'o sunca. Da parafraziram jednu pjesmu, pobjeg'o sam, priznajem ti sada, pobjeg'o sam ko zadnje smeće. A Ti? Čovjek, Adam je pao. Čovječanstvo je ogrezlo u grijehu. A ti ispravljaš taj pad tako što je čovjek opet pao – ovaj put je ubio Boga na križu. Apsurdistan. Čisti apsurdistan. Njegovom smo se modricom izliječili. Kao što je Krist visio na križu gol, ogoljen, tako i sveti Franjo skida svoju haljinu pred svojim zemaljskim ocem, ostaje gol kako bi mogao pripadati samo Bogu. O kad bi se dalo shvatiti da sam samo Tvoj i da su svi ostali ljudi i sva stvorenja Tvoji. Ali, ne da se shvatit... Ne da se prihvatiti... Ne da mi se prihvatiti Evanđelje kao priručnik ljubavi, kao upute za upotrebu života. Ne da mi se prihvatiti svetu misu kao dnevnu lekciju, dnevnu dozu ljubavi koja mi ojačava imunitet i otpornost na zlo i napasti.

Ipak, ti se spuštaš k meni, opraštaš i zaboravljaš, ne po mojim ili našim zaslugama, već po obilju svoje dobrote i praštanja.  Opet ona pjesma od Opće opasnosti. Da ti kažem oprosti, to tako jadno zvuči... Jadno zvuči jer se toliko puta izlizalo, jer sam toliko puta otišao krivim putem i pao, spotaknuo se i oderao nosom i licem asfalt pod sobom. Ali ti i to jadno oprosti prihvaćaš kao najveću moguću garanciju mog obraćenja. Tu ti skidam kapu. To možeš samo Ti. 

Fra Željko Barbarić

4.4.2015.

 

Božja riječ

Vodič

Foto kutak

Velika Gospa


FRANJEVAČKI SAMOSTAN I

ŽUPA UZNESENJA
BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Kard. Stepinca 14
88220 Široki Brijeg

e-mail: info@gospin-brig.info
tel.: +387 39 702-900
fax: +387 39 702-935 (gvardijanat)
                   702-936 (župni ured)

RAD ŽUPNOG UREDA
7.30 – 12.00; 15.00 – 18.00