Gospa iz Guadalupea

Marijanska ukazanja u Guadalupi bila su nam gotovo nepoznata sve donedavno. Stoga želimo nešto preciznije ući u pojedinosti. U prosincu 1531. g., deset godina nakon španjolskog osvajanja astečkog glavnog grada Tenochtitlána, Marija se ukazala udovcu Juanu Diegu, jednom od malobrojnih krštenih Indijanaca. Ukazanje se zbilo na jednom brežuljku blizu grada koji je kasnije dobio ime Guadalupe. Marija se ukazala kao „vazda Presveta Djevica Marija“, „Majka jedinog istinskog svetog Boga, Životvorca i Stvoritelja svih ljudi“ (Izvještaj Luysa Lassa de la Vega, Nican Mopohua, grad Meksiko 1649., u: Badde, Paul. Maria von Guadalupe. Berlin, 2006., str. 29), a time i Majka svih ljudi. Na ovom mjestu željela im je pokazati i hvaliti Stvoritelja i Gospodina te svojom milosrdnom ljubavlju tješiti i liječiti sve koji bi joj pristupili puni povjerenja. Stoga bi joj biskup Meksika ovdje trebao napraviti svetište (ibid.).

Kada je biskup zahtijevao dokaz za istinitost ove poruke, Marija je Indijancu pokazala da ubere mirisne kastiljanske ruže. Procvale su iznenada, usred prosinačkog mraza, u svim bojama i na jednom mjestu na kojem su inače rasli samo čičci i trnje. Juan Diego sakrio je naramak ruža u svoju tilmu, astečki ogrtač (str. 38). To je bio bijeli rubac od agavinih niti koji se mogao koristiti kao ogrtač ili pokrivač ako bi se uzelo četiri kuta u jednu ruku, ali i kao vreća (str. 63). Kada je Juan otvorio tilmu pred biskupom i pred njega istresao ruže, dogodilo se drugo, još veće čudo: Marijin lik, kakvog je vidio Indijanac, bio je oslikan na tkanini, a svi prisutni su od zaprepaštenosti pali na koljena (str. 42). Da ova posljednja pojedinost nije samo pobožno ukrašavanje predane pripovijesti, pokazalo se 400 godina kasnije, kada se pronašla svojevrsna fotografija tog trenutka. Ona se odražavala u očima Majke Božje na tilmi te se mogla otkriti tek u 20. stoljeću, s poznavanjem zakona optike i pomoću najsuvremenijih istraživačkih metoda fotografije i oftamologije. Takva zrcaljenja nastaju u očima svih ljudi; stoga se mogu dokazati i na fotografijama, ali su previše fina da bi se mogla proizvesti umjetničkim sredstvima na slikama (str. 46-51).

I inače slika ostaje tajanstvena u mnogim pogledima. Primjerice, niti agave na tilmi, najjeftinijem materijalu koji se raspada nakon najviše 20 godina, još uvijek se drže nakon gotovo 5 stoljeća. Osim toga, na tkanini nema niti jednog traga čestica boje, već samo slika u boji – nastala kao iz ničega (str. 64). K tome se izvještava da je slika Indijancima u njihovoj bijedi očito govorila na način koji su oni neposredno razumjeli.

Indijanci dobrih deset godina nisu samo trpjeli brutalno nasilje osvajača koje je stajalo živote stotine tisuća njih. Pored toga Španjolci su im oteli i posljednji komadić zlata, opustošili mnoga sela, a muškarce učinili robovima. Još gore, bješnjele su nepoznate bolesti koje su Španjolci donijeli u zemlju. Od njih je umrlo osam milijuna ljudi, polja se više nisu mogla obrađivati, nakon epidemija uslijedila je glad, a mnoge žene odbijale su rađati djecu. U ovom trenutku kraja i krajnjeg očaja ukazala se Djevica-Majka u slici koju su Indijanci – za razliku od nas – mogli čitati „kao otvorenu knjigu“ (str. 65f.). A slika više nije nestala, nego je ostala s njima kao nigdje drugdje na svijetu.

Franjevcima koje je osvajač Fernando Cortez pozvao u zemlju, nije uspjelo urođenike pridobiti za kršćanstvo. Astecima, koji su svom bogu sunca prinosili bezbrojne ljudske žrtve da Sunce dobije snagu za sutrašnji ponovni izlazak te da svijet ne potone u tamu i kaos, bio je stran Bog koji se sâm prinio kao žrtva na križu. Njihovi plemići izrugivali su se neobičnim obredima Kastiljanaca. Uostalom, nisu bili spremni da se nakon svih poniženja odreknu još i svoje religije, koju su posvuda susretali u likovima svojih dvjestotinjak glavnih bogova i nepreglednim brojem sporednih božanstava.

Indiosi su bili duboko religiozni. Uvijek su gledali u nebo u potrazi za znakovima i ukazanjima te su se ravnali prema njima. Sada im je došla ova slika mlade žene, a na privjesku oko vrata na njenoj odjeći nalazila se slika križa, znaka osvajača. Vijenac od zvijezda oko njenog lika kazivao im je da je ona zaklanjala Sunce – dakle, vladavina boga-Sunca bila je gotova, nastupilo je novo doba. I bog-Mjesec izgubio je svoju moć, jer je svojim nogama stajala na Mjesečevu srpu. Nosila je stvorenje kao haljinu, to su prepoznali po cvijeću na njenoj odjeći. I svemir je ogrnula kao zvjezdani ogrtač, čija je kraljevska tirkizna boja odavala kraljicu. No, nije bila božica, jer su njene ruke bile sklopljene u klanjanju, a glava bila ponizno naklonjena pred jednim Višim (str. 66). Bila je trudna, Asteci su to mogli iščitati iz različitih znakova. Dakle, doista im je donijela svog Sina.

Iz ove slike nad Meksiko se izlila milost, koju ovdje ne možemo opisivati, već samo naznačiti u skromnim crtama. Poput poplave narastao je broj krštenika u cijeloj zemlji, a obraćenje je zahvatilo i Španjolce. Samo iz užeg osoblja Fernanda Corteza osam muškaraca je krenulo duhovnim putem kao franjevci, dominikanci ili pustinjaci. No, najveće čudo bilo je pomirenje neprijateljskih naroda koji su iz temelja bili međusobni stranci. Španjolci, čija je okrutnost nakon pobjede nad Maurima i u samoj Europi izazivala užas, koji su prvi govorili o „čistoći krvi“ te 1492. g., nakon progona Židova i Maura, pokušali zasnovati nešto poput rasno-čiste nacionalne države, i Asteci, koji su sa svojim žrtvenim kultom na svojim ramenima nosili odgovornost za očuvanje stvorenoga, a kojima je ipak suosjećanje i smilovanje u potpunosti bilo nepoznato – iznenada su se našli jedni pored drugih u zajedničkoj ljubavi prema jednom Bogu, kojega im je donijela Majka svih ljudi.

U radikalno novom početku nastao je narod Meksikanaca (str. 145f.). U kratko vrijeme dogodilo se nečuveno i tada jedinstveno miješanje i izmirenje ljudi i kultura, te je izrastao jedan posve novi identitet. Općenito poznajemo Meksiko samo kao zemlju korupcije i zločina u trgovini drogom, te velikih razlika između siromašnih i bogatih. No jedno tamo ne postoji: odjeljivanje i vrednovanje prema boji kože ili podrijetlu. Meksički narod je narod mješanaca, mestika, te je upravo on postao modelom za Srednju i Južnu Ameriku, tj. „za dobru polovicu današnje Crkve“ (str. 147f.). U Brazilu su se rastopile i sâme ograde između crnaca i bijelaca.

Na tkanini od agave u Guadalupi Marija se ukazala kao odraz velikog znaka na nebu, o kojem izvješćuje vidjelac Ivan. Ona je „Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda; trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja“ (Otkr 12, 1-2). U Guadalupi pristupa ljudima, što je vidljivo u lijevoj nozi pod odjećom koji izgleda kao pri sljedećem koraku (str. 232). I ljudi dolaze njoj, koja se naziva Majkom sviju, preko 20 milijuna godišnje. Time je zavjetna crkva „Naše drage Gospe od Guadalupe“ „najveće hodočasničko mjesto na svijetu, ispred Rima, Mekke ili Jeruzalema“ (str. 64).

Dr. phil. Helga Böse (www.bitno.net)

17.6.2014.

Božja riječ

Vodič

Foto kutak

Velika Gospa


FRANJEVAČKI SAMOSTAN I

ŽUPA UZNESENJA
BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Kard. Stepinca 14
88220 Široki Brijeg

e-mail: info@gospin-brig.info
tel.: +387 39 702-900
fax: +387 39 702-935 (gvardijanat)
                   702-936 (župni ured)

RAD ŽUPNOG UREDA
7.30 – 12.00; 15.00 – 18.00