Gospodine kličem ti iz dubine potrebe srca svoga: kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele! (Ps 94,19) Abrahamova ustrajnost u molitvi, pregovaranje s Bogom, hoće li poštedjeti Sodomu ne proizlazi iz sebičnost, nego moli za svoje poznanike. Konačno od broja pedeset, Abraham je ustrajao u molitvi i dobio obećanje da neće biti uništena Sodoma ako se u gradu nađe deset pravednika. Grijeh i zlo nailaze na Božju pravdu, ne uzmiču pred Njegovim sudom. Ono što nama jest poteškoća u razumijevanju kako opravdati, kako prihvatiti smrt nama dragih ljudi. Abraham čvrsto vjeruje da je njegov bratić Lot i obitelj mu pravedna pred licem Božjim, i moli za njihov spas. Ustrajna molitva plod je dugog prijateljevanja s Gospodinom. Još otkad je prvi put čuo glas u Uru Kaldejskom, odakle riječju biva vođen na putovanje. Putovanje koje mu donosi čist pogled, čvrstu vjeru i veliko pouzdanje u Boga. Na putu je spreman žrtvovati i vlastitog sina. Primjer Abrahamova života daje nam na znanje da život donosi teške izazove, nerazumljive i kobne događaje kojima ne možemo dati smisao. Smisao tek pronalazimo kada sagledamo cjelinu. Da izolirano gledamo samo događaje Kristove muke i smrti, ne bi razumjeli. Zato i Pavao nam daje cjelovit pregled života. S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu…Nju on ukloni pribivši je na križ. Snaga Uskrsnuća otkriva tajnu križa. Život Kristov preobražen, nije nam oduzet, nego darovan u vječnosti. Zato ga učenik i pita, nauči nas moliti. Nije ga pitao da ga nauči propovijedati i naučavati. Nije ga pitao da ga nauči uskršavati mrtve i liječiti bolesne i iznemogle. Njegova skrušena molba glasila je: “Gospodine, nauči nas moliti…“. Jer je i Isus molio, no posebno nam je to u evanđeljima naznačeno i naglašeno kada je Isus navijestio apostolima svoju smrt. Molitvom se pripremao za prijelaz u vječni život slavnim uskrsnućem. Zato i mi braćo i sestre molimo Isusa da nas u ovoj našoj žalosti, tjeskobi, tuzi, muci nauči moliti prihvatiti smrt kao prijelaz u život, jer njome se život mijenja. Vjerojatno molimo molitvu Gospodnju svakodnevno, no čini mi se i korisnim proširiti prikladnim razmišljanjem meni nepoznatog autora:
Nemoj reći OČE, ako se svaki dan ne ponašaš kao sin.
Nemoj reći NAŠ, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti.
Nemoj reći KOJI JESI NA NEBESIMA, ako misliš samo na zemaljske stvari.
Nemoj reći SVETI SE IME TVOJE, ako to ime pogrđuješ, psuješ ili uzalud izgovaraš.
Nemoj reći BUDI VOLJA TVOJA, ako je ne prihvaćaš kada je bolna.
Nemoj reći KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS, ako se ne brineš za braću i sestre.
Nemoj reći NE UVEDI NAS U NAPAST, ako imaš namjeru ostati u grijehu ili dalje griješiti.
Nemoj reći IZBAVI NAS OD ZLA, ako se ne boriš protiv zla.
Nemoj reći AMEN, ako nisi shvatio što moliš!
No kada je velika žalost, malo je riječi. Ne bojmo se niti siromaštva svojih riječi, ako su sve naše molitve samo jedno nespretno tepanje, molimo u ime Isusovo. On je naš najbolji zagovornik i posrednik kod Boga Oca. Molimo, ustrajno bez straha, jer Gospodin se neće oglušiti ako mu progovorimo, pa još jednom, pa opet, onda još samo jednom...
fr Ivan
Brig, 28.7.2019.
