Mi bacimo sjeme evanđelja, a vi ga molitvom zalijevate

Braćo i sestre! Prijatelj misija! Riječ Božja ove nas nedjelje podsjeća da je Bog stvoritelj svijeta i gospodar povijesti. I u njoj koristi različite puteve i okolnosti da bi se objavio: „Ja sam Gospodin i nema drugoga!“ (Iz 45, 6) Za svoj plan spasenja može upotrijebiti koga želi, čak i poganskog vladara Kira. Zamislite koliki je to bio šok Židovima koji su u to vrijeme bili u babilonskom sužanjstvu. Moguće da su i s ironijom gledali na proročku najavu oslobođenja posredstvom jednog poganina. No zaustavimo svako mrmljanje i sjetimo se da i nad zemaljskim vladarima postoji Gospodar čija je riječ – zadnja. Politička se vlast može činiti neuništiva. Ali to je samo privid. Bog posljednji odlučuje po komu ruši i po komu uzdiže zemaljska carstva. I želi doći k svima, a ne samo k nekima. Cijeli svijet je njegov. I zato sa psalmistom kličemo: „Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!“ (Ps 96, 1) Pjevaj, raduj se i kliči jer smo svaki na svoj način u Božjim očima u njegovu Sinu poslani u ovaj svijet da ga izgrađujemo na temeljima radosne vijesti, koja nas poziva na konkretnu ljubav. Nije to lako prihvatiti, pa tako i živjeti činjenicu da smo Božji, Isusovi učenici! Svjesni smo da su naši životi i naša djela često daleko od Božjeg plana s nama, no ipak su naši životi, naša djela, ona koja trebaju pokazivati izvana ono što se nalazi u našim srcima, odnosno da smo Božji. Najveći misionar i apostol Ljubavi, Pavao, izrekao nam je danas odrednice po kojima se prepoznaju Isusovi učenici: po djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi. Tko ne želi posjedovati te značajke? Kao ljudi, često si postavljamo pitanje kakav bih bio ja, kakav bi bio svijet danas kad bismo bili u potpunosti Isusovi učenici. No ne treba odustajati zbog činjenice da naš kršćanski život nije takav uvijek! I danas imamo mogućnost obnoviti svoj kršćanski cilj, a to je biti učenici Isusovi, biti u službi i živjeti radosnu vijest. Postojani u nadi! Papa Franjo u svojoj ovogodišnjoj poruci za Svjetski misijski dan vraća nas toj osnovnoj zadaći Crkve – življenju i naviještanju radosne vijesti, po kojoj Isus Krist, naš otkupitelj postaje naš suvremenik, „tako da oni koji ga prihvate s vjerom i ljubavlju doživljavaju preobražavajuću snagu njegova Duha koji čovječanstvo i stvorenje čini plodnima, kao što kiša čini zemlju plodnom“, kaže papa i nastavlja: „Njegovo uskrsnuće nije nešto što pripada prošlosti, već sadrži neku životnu snagu koja je prožela svijet. Tamo gdje se sve čini da je mrtvo, sa svih se strane iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća. To je neodoljiva sila.“ (Evangelii gaudium, 276) No tko li će te riječi shvatiti ako ne vidi kako se to događa, kako je Isus sada naš suputnik, kako je njegovo uskrsnuće sada sila koja preobražava? Ne možemo biti Kristovi i istodobno neučinkoviti. Biti misionari radosne vijesti – to nam je zajednički poziv. Poziv na koji se odazivljemo te ga živimo u svojoj svakodnevnici. Postoji i onaj koji našu svakodnevnicu proširuje do granica drugih civilizacija, kultura i granica. Želim vam stoga izreći i svoje iskustvo. Bog me je pozvao da budem njegov svećenik i to svoje svećeništvo živim vođen karizmom sv. Franje Asiškoga, kao kapucin. No unutar toga mojeg poziva rodio se još jedan, a taj je da pođem do onih do kojih još radosna vijest nije došla ili je došla ali nije još prihvaćena ili zaživljena. Voljom generala našeg reda poslan sam u zemlju prirodnih ljepota i bogatstva. Za Boliviju, to srce Latinske Amerike, zbog prirodne raskoši kaže se da je zemlja superlativa. Moć joj daju Ande, a atrakciju najveća slana pustinja na svijetu ili najveće plovno jezero. Ali među superlativima svjetskih razmjera jest i siromaštvo – Bolivija pripada među najsiromašnije države na svijetu, a ja imam mogućnost djelovati na njezinim periferijama, na teritoriju Nadbiskupije Santa Cruz, u Župi Minero. Iako se većina stanovnika bavi poljoprivredom, na zemlji koju im je Stvoritelj dao, ne znaju surađivati s njime kako bi im bilo lakše i uspješnije. Bog im je osigurao sve potrebno za razvoj, ali kako mu se obratiti? Konkretnost mojeg poslanja jest naučiti ljude da je Bog stvaran i životni suputnik. Mi kapucini na području župe od 50 000 ljudi imamo 25 filijala, od kojih ja obilazim čak 15. Susrećem se sa stanovništvom kod kojega je jak tradicionalni oblik života, primjerice, konkubinat umjesto braka, ili pak tradicionalna vjerovanja umjesto živog Isusa. Statistički, većina njih je krštena, ali u stvarnosti nisu postali vjernici u pravom smislu te riječi, niti ne znaju tko je Isus. Prvi izazov s kojim sam se susreo bio je izmoliti dar jezika, i to ne onih drevnih, koje bih govorio djelujući im kao duhovna atrakcija, već dar za učenje španjolskog jezika, da me ljudi razumiju. Smilovao mi se Gospodin i – s njim sam krenuo u to poslanje. Temelj meni kao misionaru bio je da sam u Boliviju došao na Isusov poziv. Ti prvi koraci po njihovu makadamu ili blatu kroz koje se probijam do filijala nalik su iskustvu Pedesetnice što su ga imali apostoli. Duh Sveti ražario je Isusovu riječ u mojem srcu i idem na sve četiri strane svijeta, u nepoznato, neizvjesno, siromašno, zaboravljeno, donijeti tu živu nadu, koja je sam Isus Krist. Bolivijci izuzetno časte Isusovo mrtvo tijelo na Veliki petak, ali zato Isusov rođendan ili Uskrs ne slave kao najveća kršćanska slavlja. Tada ih posebno obuzme depresija. Stoga je naš imperativ upoznati ih sa živim Isusom. Naime okružuju nas brojne protestantske zajednice i razne sekte, pa nam je posebno stalo da naši vjernici shvate koje blago ima Katolička crkva u euharistiji i Isusovoj nazočnosti u posvećenom kruhu i vinu. Promijeniti navike i razmišljanja odraslih vrlo je teško. Zato se posebno bavimo djecom i mladima, a po njima onda polako zahvaćamo i obitelji. Misionar je za moje siromašne župljane znak sigurnosti, da će pomoći u traženju liječnika i lijeka, u odgoju djece, u podizanju standarda koliko je to moguće u kućama od blata i slame, bez higijenskih navika. I dok tako putujući do njih gledam kako na mnogim mjestima krećemo od nule, jer nema ni primjerena liturgijskog prostora, pobjeđujem najezde komaraca i buba svih vrsta, vraćam se Isusovim riječima koje su krila našeg poslanja, kao i onda kad je svoje učenike poslao naviještati kraljevstvo nebesko: „Putem propovijedajte:  ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite,  mrtve uskrisite, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!“ (Mt 10, 7-9) Upravo to mi radimo. Koračamo kroz siromaštvo naših ljudi da bismo im donijeli Isusa kao suputnika. S njim pomireni umiru, bolesni okrijepljeni ozdravljaju, tužni se raduju, zaboravljeni Nekomu pripadaju. Moji Bolivijci su moje živo evanđelje. Ljudska prijetvornost koju uočavamo u današnjem evanđelju ili, jednostavnije rečeno, proračunatost, osobina je koja je odavno osvojila moderni svijet. Mi misionari u zemljama Trećeg svijeta to ne susrećemo. Naši su ljudi spontani, iskreni, bez velikih planova, pa time i otvoreni za ljudska i Božja iznenađenja. Oni se znaju smijati. Nisu opterećeni. Siromašni su, ali žive jednostavnije i bez onoga vjernog suputnika sa Zapada – stresa. Moji Bolivijci ne koriste ručni sat, ne planiraju previše unaprijed. Njima vremenske prilike diktiraju tempo. Ako je velika kiša i zemljani put je pretvoren u blato, znaju da svećenik neće doći, jer se ne može probiti. I meni je trebalo neko vrijeme da bih naučio da me, za vrijeme velikih kiša, ne očekuju. Naučio sam to vrlo jednostavno – probijao se kroz blato, zaglavio, izvlačio se da bih im došao i tada bih shvatio da me nisu ni očekivali, jer – padala je kiša. A ja sam bio „pod stresom“ hoću li stići na vrijeme. Oni su se pomirili s vremenom i ono nije predmet njihovih rasprava. Osim što sam u tome naučio nešto o mojim Bolivijcima, naučio sam i nešto o nama iz tzv. modernog svijeta. Mi smo zaista sposobni, u svemu obilju u kojem živimo, stvoriti probleme zbog sitnica. Djeca su uvijek ogledalo odraslih. Zanimljivo je da moderna djeca ne mogu bez tableta, mobitela, virtuale. Kao da su zatvorena u neki umjetni svijet. Djeca Bolivije igraju se ciglama, kupaju u razrezanoj traktorskoj gumi, a tek rijetki imaju koju igračku. Po kišnim i blatnjavim putevima hodaju bosi – ne zbog hira, već što nemaju gumene čizmice. Ali oni su sretni. I ja sam sretan s njima. Sreća je u prihvaćanju izazova „izići iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“ (Evangelii gaudium, 20). Moja Bolivija i misijsko djelovanje u njoj potvrđuje riječi iz Papine poruke: „Misija podsjeća Crkvu da ona nije svrha samoj sebi, već ponizno sredstvo i posredovanje kraljevstva. Crkva koja je autoreferencijalna i zadovoljava se zemaljskim uspjehom, nije Kristova Crkva, njegovo raspeto i slavno Tijelo. Zato bismo trebali više voljeti Crkvu koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkvu koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti.“ (EG, 49) A kad se završe misijske zgode i nezgode na terenu, vraćam se u svoju intimu i sve predajem mojem Gospodinu Isusu sa sviješću njegova neizmjernog povjerenja u mene, u nas. To je povjerenje koje preobražava, ispunjava strahopoštovanjem. Bez njega ne mogu doprijeti ljudi. Ne mogu im dati Isusa ako ga ja nemam. Da bismo Isusa dali, moramo ga imati. Da bi drugi vjerovali na našu riječ, moramo mi prvi vjerovati u to što propovijedamo, činimo. Da bi drugi slušali nas, mi moramo biti prvi koji slušaju Isusa. Ali isto tako, naš rad ne bi bio moguć bez svih vas. Mi bacimo sjeme evanđelja, a vi ga molitvom zalijevate. Računajući na vaše molitve kao kišu za rast sjemena koje strpljivo sijemo diljem svijeta, naše je misijsko poslanje moguće. I tako mi, zajedno s vama, pomažemo da ljudi bez nade postanu ljudi s izgledima. Prihvaćajući Isusa postaju bolji očevi, majke, djeca, mladi, radnici, upravitelji. Misijski rad nije konkurencija državi, iako to neki svjetovni poglavari teško shvaćaju. Misionari poput kvasca, soli ili svjetla prožimaju svoja područja. I to je slika Crkve – ne izolirano ni od koga, već kao prožimajući sastavan dio svakodnevice. U zemljama krajnjeg siromaštva misionari nisu rušitelji društvenog poretka, niti konkurencija bilo komu, već primjer djelotvorne ljubavi da se tešku situaciju može drugačije, ustrajno i s povjerenjem mijenjati nabolje i vraćati dostojanstvo domaćemu stanovništvu, podsjećajući ih da su Božji, otkupljeni i spašeni, i vodeći ih k Bogu. Dobri ljudi, molim vas, molite za nas, da budemo vjerni Isusu, da nas naše krhkosti i slabosti ne slome, da nas zamke svijeta ne zavedu. Pratite nas molitvom iskreno vjerujući u njezino uslišanje. Poduprite naš rad i odricanjem, ali odricanjem od onoga što vam ionako nije potrebno da biste sretno živjeli. Jedna kava manje ili kutija cigareta manje ne će vas učiniti nesretnima, zar ne? I na kraju vam povjeravam meni dragu molitvu Duhu Svetomu, u koju uranjam svoj misionarski hod. Može vam poslužiti kao pomoć u vašim misijama – poslanju donošenja Isusa u sredinama gdje živite i radite. Duše Sveti, nauči me što trebam znati, posluži se sa mnom i djeluj u meni, neka po tvojoj sili i ja donosim Isusa u svijet. Dođi, Duše Sveti i ispuni me! Dođi, Duše Sveti, u moj um, da te mogu razumjeti! Dođi Duše Sveti u moje uši, da mogu čuti što mi govoriš! Dođi, Duše Sveti, na moje usne da mogu propovijedati Isusa i njegovo evanđelje! Amen!

fra Ivica Vrbić, OFMCap

misionar u Boliviji

Božja riječ

Vodič

Foto kutak

Velika Gospa


FRANJEVAČKI SAMOSTAN I

ŽUPA UZNESENJA
BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Kard. Stepinca 14
88220 Široki Brijeg

e-mail: info@gospin-brig.info
tel.: +387 39 702-900
fax: +387 39 702-935 (gvardijanat)
                   702-936 (župni ured)

RAD ŽUPNOG UREDA
7.30 – 12.00; 15.00 – 18.00