Franjin i moj način života

Svatko ima neki svoj način odnosa s Bogom. Unutar ili izvan određenih i ustaljenih pravila. Izvan ili unutar tradicije. Izvan ili unutar učiteljstva i dogmi. Ne možete čak ni nekome tko je van crkve zanijekati da ima nekakav odnos s Bogom. Možete mu zanijekati da se ne odnosi na crkven način prema Bogu, ali ne i to da ima odnos s Bogom. Tako i svaki svetac ima neki svoj odnos s Bogom. Gradio ga je na svoj način. I prljanjem u grijehu i kupanjem u milosti i milosrđu. I skrivanjem od Boga i potragom za Bogom. To ih, zapravo, čini svecima. Ne čini ih svecima onaj prenaglašeni drugi dio njihovog života kad su se obratili, nego ih čini svecima (cjelovitim ljudima) to što su imali i onaj grešni dio života. Inače bismo u njih gledali kao u neke likove koji nemaju nikakve veze sa stvarnosti. Često nam se i čine nedostižnima zato što je prenaglašeno njihovo obraćenje, kao da od trenutka kad su se susreli s Bogom i doživjeli promjenu u životu, više nisu išli na ispovijed niti su više ikad išta sagriješili.

Sveti Franjo je imao svoj put. Njegov put je vodio iz trčanja za zemaljskim do još bržeg i žešćeg trčanja za nebeskim. U jednom trenutku svog života Franjo je shvatio gdje je njegovo blago i onda se dao u bespoštednu rasprodaju svega onoga što mu je dotad vrijedilo kako bi kupio tu njivu na kojoj je pronašao biser. Prodao je tako vlastiti ponos, vlastitu oholost, vlastita materijalna dobra, vlastitu volju i sve to stavio u službu Bogu. I u službu Crkvi, što je također važno.

Franjo je bio radikalan. Korjenit. Temeljit. Nekih 800 godina nakon njega, svi mi koji ga slijedimo na bilo koji način, pokušavamo učiti iz njegovog života kako se svidjeti Bogu. I sveti Franjo nam je svima ispit savjesti. U čemu sam to ja danas radikalan? U siromaštvu? U odricanju od zemaljskih dobara? U poniznosti? U čemu sam to ja danas stvarno radikalan? Recimo, nepopustljiv? U molitvi? U radu? U vjernosti Evanđelju?

Pitam se kako bi sveti Franjo prošao danas da se prijavi kod nas kao postulant. Bismo li ga gledali kao čudaka? Ekstremista? Radikala? Prerevnog sljedbenika? Bismo li ga možda otpustili i poslali ga kući? Franjo je pokazao svoj put, iako mu to nije bila prvotna namjera. Proživio je svoj život onako kako ga je Bog nadahnuo. Onako kako mu je Gospodin to pokazivao. Ja danas najprije moram slušati da bih mogao govoriti, baš poput svetog Franje. Odnosno, najprije moram puzati da bih mogao hodati. U samostanima nam je prilično dobro i lijepo, barem što se tiče one fizičke strane. O duhovnoj i psihičkoj svatko zna najbolje sam za sebe. Imamo puno preduvjeta i uvjeta o kojima mnogi ne mogu ni sanjati. Puno nam je toga omogućeno zahvaljujući dobrim ljudima i Božjoj providnosti. Osobno, skoro sam obišao čitav svijet otkad sam fratar, a da sam ostao kod kuće, ne znam bih li dalje otišao od Zagreba...

Ne treba biti ni sitničav i zanemariti ono bitno. A bitno je da smo obećali nasljedovati stope Gospodina našega Isusa Krista. To je Franjin način života. To je način života svakoga franjevca. Evanđelje nikad neće prestati biti aktualno, kao ni Gospodin Isus Krist. On je pozvao svakoga od nas. On je pozvao mene, kao što je pozvao i Franju. Odgovoriti mu moramo u današnjem vremenu u duhu onoga što nas je Franjo naučio. Ali i mi fratri, otkad je Reda, stalno tražimo neke olakšice i povlastice. Teško je živjeti Pravilo, teško je živjeti Evanđelje. Ali, ako mi se život svede na traženje olakšica i povlastica, pronalaženje nekog svog načina života koji odgovara meni, bez da se previše pitam i zamaram odgovara li taj način života Bogu... To nije duh Pravila, ni svih mogućih povlastica i olakšica.

Evanđeoski put je trnovit, uzak i strm. Franjo je proživio svoj put i svoju stazu. I dobio nagradu za to. A preda mnom je moj put. Put Evanđelja. Ako (p)ostanem radikalan, bojim se da neću dugo. Tko će stalno gorjeti i izgarati? Ode zdravlje. Ode strpljenje. Izgubi se strast. Često mi proleti kroz glavu kako su mnogi sveci umrli kao mladi ljudi, pa tako i sveti Franjo. Izgorjeli su. Nisu se ni najmanje štedjeli. Tražili povlastice, isprike, olakšice, puštali druge preda se i tražili zamjene... Išli su prvi. Tj. drugi. Bog je išao prvi, a oni za njim. U životima svetaca bio je prisutan Bog, dopuštali su mu da bude prisutan, molili ga za blagoslov, za vodstvo, molili Providnost da upravlja njima. Nisu se zatvarali u svoju sigurnost. Nisu bili škrti svojim srcem, naprotiv – bili su velikodušni. Možda nas baš ta škrtost sprječava da budemo bolji, odnosno svetiji redovnici. Znam ja još što nas sprječava, a što je Franjo silno naglašavao. Molitva. Odnosno – manjak molitve, one prave, iskrene molitve, one molitve koja nije blebetanje, one molitve koja je zbilja razgovor s Bogom... Uf, a kad znaš razgovarat s Bogom, onda nije problem ni komunicirati s ljudima.

Svetac se ne rađa. Svetac se postaje. To je vrijedilo i za svetog Franju. A to vrijedi i za mene. Otišao sam u fratre da bih bio radikalan prema sebi, a ne prema drugima. Otišao sam u fratre da bih postao svet čovjek, da napredujem na putu svetosti. Kad bih barem bolje znao razabrati što će mi pomoći, a što mi odnemaže, onda ne bih bio ovakav papak...

Fra Željko Barbarić

4.10.2015.

Božja riječ

Vodič

Foto kutak

Velika Gospa


FRANJEVAČKI SAMOSTAN I

ŽUPA UZNESENJA
BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Kard. Stepinca 14
88220 Široki Brijeg

e-mail: info@gospin-brig.info
tel.: +387 39 702-900
fax: +387 39 702-935 (gvardijanat)
                   702-936 (župni ured)

RAD ŽUPNOG UREDA
7.30 – 12.00; 15.00 – 18.00