Oslobođenje i radost

Duh Sveti silazi s neba da bi na svečan način posvjedočio Isusovo božanstvo u trenutku kada je on, poput ostalih običnih ljudi, na Jordanu učinio pokornički čin primajući Ivanovo krštenje. Za vrijeme svoga zemaljskog života Isus je pokazao svu svoju veličinu poniznošću u riječima i djelima, počevši od krštenja na Jordanu. Za sve nas je to izvanredno važna poduka. Slijediti Krista znači poći njegovim putem jednostavnosti i poniznosti. On, pravi Bog i pravi čovjek, uči nas istinu o našemu biti i postojati. Za nj prorok Izajija kaže: „Evo sluge mojega koga podupirem, moga izabranika, miljenika duše moje..... Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima....“

Ranjeni grijehom, krštenjem oslobođeni grijeha, mi trajno lebdimo između dvije krajnosti, obadvije privlačne, između zla i svetosti. Tu podvojenost živimo iz dana u dan. Na svakom koraku našega života možemo izabrati Boga i njegovu ljubav, ili, obratno, odbaciti ih. Slijediti stope Kristove, znači sebi osigurati put, unatoč tome što je uzak, kamenit i trnovit, koji vodi vječnome životu i istinskoj sreći. U odlomku Lukina Evanđelja susrećemo Sina Božjega koji „bijaše bez ikakvoga grijeha a Bog ga učini mjesto nas grijehom“ (2 Kor. 21) unatoč tome što nikada nije učinio grijeha svrstao se ipak u red pred Ivanom Krstiteljem da primi krštenje pokore i obraćenja i tako da sa svim svojim suvremenicima podijeli stanje slabosti. Ali nakon izlaska iz vode Isus prima dar Duha Svetoga, metaforički simboliziran u obliku goluba, jamstvo nebeskog Oca koji ga proglašava kao svoga „Ljubljenoga Sina“. 

Krštenje je pripravilo Isusa da se suprotstavi trostrukoj đavolskoj napasti kojoj je bio izložen u pustinji i tako započeo djelo spasenja i otkupljenja za sve ljude. Isus i teoretski i praktično nakon krštenja na Jordanu započinje novi život, sasvim različit od dotadašnjega. On postaje pučki propovjednik, propovijeda ljubav, poniznost, praštanje, objavljuje Boga kao svoga Oca koji ljubi sva bića. Isus nakon krštenja započinje svoje mesijansko djelovanje. Dakle, na početku sveukupnog Isusova djelovanja stoji njegovo krštenje. To isto se ponavlja u našem kršćanskom životu. Krštenje je početak života s Kristom. 

Kršćaninom se ne rađa, kršćaninom se postaje. Vrata kroz koja se ulazi u zajednicu Kristovih vjernika, u Crkvu, jest upravo sakrament krštenja. Krštenje se prima. Nitko sam sebe ne može krstiti, a to znači da je i spasenje dar koji se prima. Nitko sam sebi ne može priuštiti spasenje. Ono je prije svega dar koji nam Bog daje preko Crkve. Krštenje se, također, ne može ponoviti jer je ono potpuno radikalni čin, ostavlja neizbrisivi biljeg, duhovni neizbrisivi pečat kojim izražava potpuna pripadnost Kristu. Ovaj neizbrisivi pečat ne može izbrisati nikakav grijeh, makar grijeh priječi da po krštenju donosimo plodove spasenja. Krštenje ne samo da briše sve grijehe, nego onoga koji ga prima čini „novim stvorenjem“, posinjenim djetetom Božjim, on postaje dionik božanske naravi, brat Isusa Krista, hram Duha Svetoga i dio Kristove zajednice ustanovljene za sve ljude i sva vremena – Crkve. 

Za primanje sakramenta krštenja potrebna je vjera. Ali vjera koja se traži za krštenje ne mora biti savršena i zrela, već je to jedan početak pred kojim stoji dugoročni razvoj. To vrijedi, kako za malu djecu, čiju vjeru zastupaju roditelji i kumovi, tako i za odrasle katekumene koji se spremaju za krštenje. I jednima i drugima se postavlja pitanje: „Što tražiš od Crkve Božje?“ Oni odgovaraju: „Vjeru!“. U uskrsnoj noći 2006. u Rimu primio je sakrament krštenja veleposlanik Tajvana pri Svetoj Stolici. Za vrijeme svetih obreda pored njega je bila njegovo supruga katolkinja kao i njihova djeca. Kuma je bila veleposlanica Filipina. Evo kako je veleposlanik obrazložio svoje krštenje: „Moralni poticaji konfucionizma nisu bili dostatni da mi donesu radost, budističke meditacije nisu uspjele pobijediti moju osamljenost, u kršćanstvu sam otkrio da mogu razgovarati s Bogom, kao i izvanredne primjere svetoga života kod mnogih kršćana. Ime koje sam dobio na krštenju je Kristofor = Kristonosac, hodočasnik koji na leđima nosi dijete Isusa. Moja je želja biti nositelj Krista sveukupnom kineskom narodu, u Kini i na Tajvanu.“ Veleposlanik je tom prigodom bio veoma zadovoljan, a svojim prijateljima povjerio je reakciju i komentar svoje djece glede izbora njihova oca: „Konačno! Sada smo svi dio iste obitelji“, rekli su.

Svi mi koji smo primili krštenje činimo dio iste velike obitelji – Crkve. Mi smo njezini članovi. Dijelimo istu baštinu, svi njezini uspjesi i neuspjesi su dio nas samih. Svi smo mi, poput Isusa, ljubljena Božja djeca. A to nije mala stvar. Veliki izazov za svakoga kršćanina je u sebi oblikovati Isusa Krista po njegovim riječima i njegovim djelima, da svatko može prepoznati u nama Kristovo lice. Samo krštenje nije društveni događaj, poput mnogih drugih, koji je uvjetovan sredinom u kojoj živimo, ili običajima koje baštinimo. Krštenjem mi postajemo potpuno Kristovi. To mu je zadaća i svrha. I sve što služi toj svrsi ima svoje opravdanje (slavlje, radovanje, kumovanje, darovi i ostale društvene stečevine) Ako uzmanjka ova bitna sastavnica onda će nužno uzmanjkati i duhovni plodovi.

Fra Dane Karačić

11.1.2015.

Božja riječ

Vodič

Foto kutak

Velika Gospa


FRANJEVAČKI SAMOSTAN I

ŽUPA UZNESENJA
BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Kard. Stepinca 14
88220 Široki Brijeg

e-mail: info@gospin-brig.info
tel.: +387 39 702-900
fax: +387 39 702-935 (gvardijanat)
                   702-936 (župni ured)

RAD ŽUPNOG UREDA
7.30 – 12.00; 15.00 – 18.00