Kolijevka hercegovačkih franjevaca

Na hercegovačkim prostranstvima duhovni sinovi sv. Franje Asiškoga nazočni su gotovo od kraja XIII. stoljeća. Vjerni idealima svoga Utemeljitelja, nastojali su ne samo za sebe živjeti nego i biti od koristi svome narodu. S njime su dijelili tegobe i radosti svagdanjeg života, bilo to za krvave prošlosti otomanskog zuluma ili novije vrijeme u doba bezbožne komunističke strahovlade. Fratri su narodu na neki način bili i otac i majka, učitelj i tješitelj, učili ga vjeri u Boga i u pobožnosti prema Gospi, koju su naslijedili od svoga duhovnog oca... Gospi su u čast gradili crkve i kapele, podizali oltare, naručivali za njih Gospine kipove i slike, oko njih okupljali narod Božji, utvrđivali ga u vjeri, podržavali u nadi i rasplamsavali u kršćanskoj ljubavi. Nakon što u drugoj polovini XV. st. bosansko-hercegovački vjernici gube svoje državljanstvo, započinju za njih teška vremena - četiri stotine godina osmanlijskog zuluma. Padom Hercegovine pod Turke vjerski, a time i nacionalni život na tom području bijaše veoma ugrožen. Srušena je i ranokršćanska Gospina crkva uz Mostarsko blato. Bez obzira na to, kršćanski je puk zaslugom franjevaca, sačuvao vjeru u Boga i pobožnost prema bl. Djevici Mariji. Vjerovao je i pouzdavao se u Božju pomoć i Marijin zagovor.

Franjevci su bili uvijek uza svoj narod. Nisu ga ostavljali ni u najtežim trenutcima, ni onda kad se umiralo “za krst časni i slobodu zlatnu”. Oduvijek je hercegovački fratar bio narodni čovjek. Iz naroda ponikao, s njime živio i radio, dijelio radosti i nade, žalosti i tjeskobe svagdanjeg života. S torbom o ramenu obilazio je od groblja do groblja, okupljao kršćanski puk, novorođene krštavao, mladence vjenčavao, stare i bolesne na susret s Bogom spremao, okupljenima u ispovijedi i misnim slavljima nudio otajstva kršćanske okrjepe, propovijedajući ih hrabrio i ulijevao im nadu u sretniju budućnost. Pastorizirao je tako i širokobriješki kraj iz mostarskog samostana, dok on nije g. 1563. srušen. Nastavio je duhovnu skrb na tom području do g. 1700. iz zaostroškoga, a do g. 1843. iz kreševskoga, sutješkoga i fojničkog samostana. Nakon što je g. 1833. politički odijeljena Hercegovina od Bosne, među franjevcima rodom iz Hercegovine dozrijevala je zamisao da osnuju zasebnu zajednicu, kako bi bili bliži narodu od kojega su potekli i u njemu očuvali vjeru i nacionalnu svijest. Sastaju se tako g. 1840. i ozbiljno razmišljaju o pastoralnom radu u rodnom kraju i o gradnji samostana u Hercegovini. Nakon ogromnih poteškoća oko dobivanja dopuštenja za gradnju samostana, hercegovački franjevci napuštaju 19. svibnja 1844. Kreševo i Bosnu te se smještaju na Čerigaju, čime nastaje prekretnica u životu toga kraja. No ni Čerigaj neće biti duga vijeka, jer na njemu nisu našli pogodna prostora ni za gradnju samostana, ni crkve. Uskoro ga napuštaju i sele se na Široki Brijeg, gdje se nastanjuju u sjeni stoljetnoga hrasta i gdje će podignuti crkvu i samostan u čast Majci Isusovoj. Ni sa smještajem na Širokom Brijegu nije išlo tako lako. Od Ahmet-age Kurta iz Mostara kupe franjevci taj brežuljak u čijem se podnožju Ugrovača spaja s rijekom Lišticom i dadu se na traženje odobrenja za izgradnju crkve i samostana.

Uz dušobrižnički rad, gradnja crkve i samostana bila im je glavna briga. Oko toga uložili su mnogo truda i muke. Konačno je odobrenje stiglo od crkvenih vlasti iz Rima 6. veljače 1844., a od državnih vlasti - sultana Abdul-Medžida - napisano u Carigradu između 13. i 20. listopada 1845. i proslijeđeno hercegovačkom veziru Ali-paši Rizvanbegoviću iz Stoca, koji odobrava gradnju 5. siječnja 1846., a mostarski kadija Muhamed Emin to isto čini 13. siječnja 1846. Time je napokon dobiveno odobrenje za gradnju prve crkve i samostana u Hercegovini nakon turskog zuluma. Nakon što su dobili potrebna dopuštenja, franjevci se daju na izgradnju planiranih zdanja. Budući da je hercegovački kamenjar oduvijek bio škrt, vjerni svojoj karizmi, obratili su se dobrotvorima diljem svijeta za pomoć. Dok su se jedni zaputili preko Rima u prošnju po Italiji i drugim krajevima, ostali franjevci pripravljali su materijal za gradnju. Konačno su na Širokom Brijegu, 283 godine nakon što su Osmanlije porušile sve samostane i crkve u zapadnoj Hercegovini, položeni temelji prvoj crkvi i franjevačkom samostanu u Hercegovini. Učinio je to 23. srpnja 1846. prvi hercegovački biskup fra Rafo Barišić (†1863). Taj događaj drži se prekretnicom u vjerskoj i kulturnoj povijesti zapadne Hercegovine. Najprije je građena crkva. Njezinu su veličinu točno propisale osmanlijske vlasti - nepunih 20 m duga i nešto više od 10 m široka. Fra Petar Bakula nabavio je g. 1863. za nju dva zvona. Dobiveno je g. 1870. odobrenje za zvonik. Završetkom njegove gradnje g. 1871. kraj crkve i prijenosom zvona u nj završila je gradnja staroga širokobriješkog samostana i crkve.

Božja riječ

Vodič

Foto kutak

Velika Gospa


FRANJEVAČKI SAMOSTAN I

ŽUPA UZNESENJA
BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Kard. Stepinca 14
88220 Široki Brijeg

e-mail: info@gospin-brig.info
tel.: +387 39 702-900
fax: +387 39 702-935 (gvardijanat)
                   702-936 (župni ured)

RAD ŽUPNOG UREDA
7.30 – 12.00; 15.00 – 18.00